Dobio sam neku hrpu filmova među kojima se našla i trilogija "Gospodar prstenova". Jest da sam do sad svaki dio gledao barem dvaput, ali nisam nikad pogledao sva tri odjednom. Danas sam, eto, zamalo to učinio, ali u zadnji čas sam odustao. Ma ko bi, pobogu, gledao onaj prvi dio po 5. put?!? Bio mi je napola dosadan i prvi put, tako da sam pogledao "samo" drugi i treći dio, s tim da je drugi bio "director's cut". Kakogod, nakon višesatnog putovanja kroz sve moguće pustolovine iz "najveće priče ikad ispričane", nekoliko minuta prije kraja filma uočio sam definitivno najbolju scenu u sva tri dijela. Nakon što su proputovali praktički čitav poznati svijet; nakon što su vidjeli krajeve za koje njihovi sunarodnjaci ni ne znaju da postoje a kamoli da su tamo bili; nakon što su upoznali kojekakva bića i narode; nakon svih doživljaja, pogibeljnih situacija, ratova, i doslovno - spašavanja svijeta, četiri Hobita vraćaju se u svoj rodni kraj odakle je sve i počelo (u tom trenutku početak priče čini se godinama daleko). Jašući na konjima prolaze pored neke kuće, a u dvorištu baba mete i podozrivo ih gleda. Njen pogled jasno govori: -Magarčine lijene, samo se skitate! Dala bi vam ja jednu iza ušiju i motiku u ruke pa bi se naučili redu! Nema ona pojma o čitavoj toj priči, o zlu koje je zamalo zavladalo svijetom, o bitkama i junacima, niti o njihovoj ulozi u tome. Sve što vidi su četiri mamlaza kojima se na licima vidi da su opet napravili neku svinjariju.
Džabe. Nitko nije prorok u svom selu, kaže poslovica. I tako jest, bilo je i bit će. Možeš ti Boga za bradu uhvatit, vidjeti čitav svijet, proživjeti događaje s ruba pameti - ali kad dođeš doma, u svoje rodno "selo", možeš to sve okačit mačku o rep... Čista istina! Da nisam tako nešto osobno doživio ne bih tu scenu u filmu ni primjetio.
Ali ovako - od srca sam se nasmijao!
Post je objavljen 15.09.2006. u 00:49 sati.