Stihovi me odvode daleko od svega i svih. U neki svit sličan ovom, a opet nekako filtriran i pročišćen do stanja sterilnosti i nekakve proklete bistrine osjećaja i misli. Savršenije od savršenosti.Nastavit ću slušat ovu pismu.
Začuđuju me trenutne spoznaje. Zapravo ja baš i ne bi tribala bit ovako mirna, ali svejedno jesan. Znači li to nešto? Možda? Hm.
Realno gledajući sve se doima imaginarno. Zašto mi se čini da je prije sve bilo nekako jednostavnije. Znam da je tekst nerazumljiv,ali ne mogu si pomoći. Priskačen s teme na temu. Svjesno. Vjerojatno postoji uzrok. Ovo je zasigurno posljedica.
Zašto se s godinama stvari zakompliciraju? Zašto me ne mogu zadovoljiti stvari koje su me prije zadovoljavale (napominjem da prethodna rečenica nije seksualnog karaktera ili karaktera slične vrste).
Mrzin biti sama. Onda mi nitko ne može odvratiti pozornost od vlastitih misli. U društvu si prisiljen prilagoditi se temi razgovora pa misli odlutaju u tom smjeru. Ovako,
suočena sama sa sobom, ne sviđa mi se baš smjer u kojem se kreću moja razmišljanja. Nisan tužna, baš naprotiv. Čak bi se moglo reći da san dobro raspoložena. Samo, toliko mi se misli isprepliće da ih nikako ne mogu odvojiti i dovesti u neki red. Segmenti jednih mišaju se s drugim i rezultat je konfuzija. Kako razmrsiti ovaj Gordijski čvor? Khm, na najbanalniji način, bija bi najlogičniji odgovor. Ali zašto bi se nešto riješilo jednostavno kad postoji kompliciranje , am I right?
Post je objavljen 14.09.2006. u 21:50 sati.