Kada spavam pored nekoga mora sve odgovarati. Kao komadi slagalice. Stopalo zaglavljeno na gležnju, glava na grudima. Malo mi je ljudi anatomski pasalo. Onda poželim cijeli dan ostati u krevetu i pričati. Ali to nije dobro, ne.
Znam nekoga tko po noći ima glavu ispod jastuka a po danu glavu u pijesku.
Davno sam negdje pročitala da kako parovi spavaju po noći tako je nekako i u njihovom odnosu. Nemam pojma što sada znači ova rečenica. Valjda ako žena grli muškarca a on joj je okrenuo leđa onda...
Ja više ne znam pričati. Znam pisati, šutjeti i gledati. Pričanje mi ne ide. Valjda zbog gomile iznevjerenih riječi. Bit će bolje. Netko to uvijek nekada kaže.
Sanjala sam da snimamo film. Dvoje ljudi. Ti si snimao kadrove koji odišu time zašto ne voljeti život. Ja sam snimala sve ono zbog čega imam osmijeh ujutro. Kratki rezovi naši, ispremiješani. Film je bio kratak. Deset minuta samo. Ali najboljih deset minuta ikada.
Ne volim sprovode. Saučešća. Bježim sada od nekoga koga bi možda razveselio moj posjet u bolnici. A sebično je to. Ja imam samo strah. On ima rak.
Moram sada reći da je život lijep. I ne, nisam ironična.
Zapravo sam danas strašno nježna i tužna ali mi srce treperi od sreće. Suze mi malo oči a imam osmjeh na licu. (Moj dida je bio krasan čovjek.) Onako kako treba. Znate, kao kada stara majka kaže: ˝C´est la vie˝.
I da, ipak znam kuda idem. Pariz.
Post je objavljen 14.09.2006. u 13:06 sati.