U sklopu komentara na moj prethodni post primio sam upit o smislu odvjetničke profesije, posebno o tome - postoji li potreba da pojedinca na sudu zastupa odvjetnik, ako taj pojedinac, pod pretpostavkom svoje nevinosti, može istu dokazati.
U pradavnim vremenima su pravne norme bile kazuistične i malobrojne - zakon je pojedinačno navodio konkretne životne situacije, npr. "Tko drugome slomi ruku, bit će mu slomljena ruka", "Tko drugome ukrade konja, bit će bičevan, a konj će mu biti oduzet". U takvim je uvjetima poznavati pravo bilo je relativno jednostavno, kao i primijeniti ga. Bilo je potrebno utvrditi da li se činjenično stanje podudara s onim što je bilo navedeno u zakonu.
Međutim, s razvitkom društva, pokazalo se da malobrojna zakonska pravila (npr. cjieli Hamurabijev zakonik je tek mala knjižica - a bio je glavni i dugo vremena jedini propis u starom Babilonu!) više nisu adekvatna, jer je s razvitkom trgovine i drugih aspekata razvijenih društava, trebalo regulirati veliki broj mogućih situacija. Tada, već u razdoblju kasnijeg Rimskog carstva, dolazi do pojave apstrakcije - kada se skupnim pojmovima obuhvaća više situacija (Umjesto "Tko drugome slomi ruku", sada je bilo "Tko drugog ozlijedi"). Međutim, i s takvim uopćavanjima, s vremenom je nastalo mnoštvo propisa koji su regulirali gotovo sve u društvu, a to je reguliranje bilo potrebno kako bi se osigurala jednoobraznost zaštite raznih prava koje jedna osoba može imati. Pravo više nije bilo jednostavno - do XX. stoljeća radilo se već o tisućama propisa pisanih tim apstraktnim stilom, kojeg nije lako isprva razumjeti. Nastala je potreba za specijalistima pravnicima koji će interese pojedinca biti u stanju uobličiti u skladu sa propisima, i onda te interese braniti na sudu, koji jedino i postupa upravo temeljem tih propisa.
Ne radi se tu o mogućnosti da se neka osoba obrani na sudu jer je nevina, već se radi o poznavanju propisa: ruku na srce, mnogi od vas ne znaju koja sve ponašanja predstavljaju kaznena djela, ali vas to neznanje ne opravdava, niti se na njega možete pozvati. Isto tako, moderni pravni sustavi daju strankama u postupku niz prava koja se mogu ili ne moraju iskoristiti - a kako ćete ih iskoristiti kada za njih ne znate, i ujedno ne razumijete pravničku terminologiju da biste s razumijevanjem čitali zakone? A da se zakoni pišu tako da ih svi razumiju, morali bi, između ostalog, opet biti pisani kazuistički - čime bi opseg tih propisa narastao do nevjerojatnih razmjera!
Ovdje sam se osvrnuo na područje kaznenog prava, koje je svima upečatljivo, ali što je s ostalim golemim područjima prava - građansko pravo, koje obuhvaća propise o vlasništvu, obvezama, nasljeđivanju, obitelji, zatim upravno pravo, koje obuhvaća sve od prekršajnog prava do sanitarnih propisa, a gdje je autorsko, ustavno, financijsko, međunarodno privatno, međunarodno javno, trgovačko, pravo društava, itd.? A u svakom od tih područja mogu biti povrijeđena vaša prava i tražiti ćete njihovu zaštitu na sudu. Poanta je: jednako kao što tražite liječnika specijalista kada ste bolesni, tako je potpuno razumljivo da tražite pomoć specijalista pravnika kada imate nekakav pravni problem.
Kao pravnik, itekako sam svjestan mog nekadašnjeg nerazumijevanja prava prije fakulteta. Čak i nakon završenog fakulteta tijekom kojeg treba ne pročitati, nego naučiti tisuće stranica složene literature, potrebno je još i jedan period rada u praksi da bi um uopće bio u mogućnosti u potpunosti razumjeti pravni propis. A propisi ne mogu biti jednostavni iz razloga koje sam naveo u ranije u ovom tekstu.
Pravnici nisu bitno različiti od liječnika, fizičara, i mnogih drugih profesija: i jedni i drugi imaju teške fakultete, i jedni i drugi moraju stalno raditi na sebi- prateći stalne izmjene i novosti, i jedni i drugi se moraju specijalizirati, jer kako nema "liječnika za sve", tako ne postoje niti "pravnici za sve" – uslijed činjenice da je pravo, kao i medicina, fizika, kemija, itd. - uistinu golemo.
Jedino je bitno – da liječnici spašavaju ljudske živote, i utoliko su, priznajem, posebno pozicionirani, dok pravnici spašavaju slobodu i prava ljudi, što nije osobito manje važno (osim ako niste pragmatičar s mottom: "Bolje biti živ magarac, nego mrtav kralj.")
Zato je uistinu uvredljivo i ponižavajuće to što ljudi, primjerice, bez prigovora plate nekom jedva pismenom zidaru 5000 kn za "izvrsno ožbukan zid" na kući, a istodobno ne žele dati 5000 kn odvjetniku da im riješi probleme oko vlasništva nad tom istom kućom! Radi se o primitivnom rezoniranju – da ožbukan zid vrijedi više od nekakvog papira. I još gore – radi se o nepoštivanju i omalovažavanju prava kao nepotrebne "parazitske" profesije, što je vrlo raširena predrasuda. A, usputno rečeno, da bi pravnik uopće mogao sastaviti nekakav kvalitetan podnesak, potrebno mu je barem 4-5 godina obuke i obrazovanja. Zidaru je, s druge strane, potrebno nekoliko mjeseci obuke, ako i toliko.
Zbog čega mnogi ljudi rad, primjerice, tog zidara, smatraju vrednijim od rada pravnika? Je li lijepo izvedena štukatura značajnija od složene intelektualne konstrukcije? Znači li to da je fizički rad važniji od umnog?
Recite da sam grub, ali takva prizemna shvaćanja velikog dijela naroda rezultat su situacije zvane: Margaritas ante porcos!
Vraćamo se, dakle, na nerazumijevanje prava, njime se kod mnogih ljudi stvara odbojnost i negativan stav. Logično je da smo neprijateljski nastrojeni prema nečemu što ne razumijemo, to je u ljudskoj prirodi.
Ja bih sad postavio kontra-pitanje: odakle takvim jedva kvalificiranim radnicima drskosti da traže primanja jednaka primanjima VSS radnika, primjerice odvjetnika? Ili, možemo reći ovako, ako su primanja takvih lošije obrazovanih radnika realna i opravdana, tada treba još znatno povisiti cijenu rada VSS radnika – pravnika (odvjetnika), liječnika, profesora, raznih znanstvenika... Ali, tu se postavlja pitanje standarda koji je kod nas nizak, velike potrebe ljudi za odvjetničkim uslugama, ali i složenosti odvjetničkog posla. Na rascjepu tih krajnosti formirana je cijena usluga odvjetnika, koja je, smatram, adekvatna njihovoj stručnoj spremi i umnoj razini posla, s jedne strane, a imajući situaciju u društvu s druge strane. Uostalom, od 3000 odvjetnika u RH, samo nekoliko stotina su bogati i poznati, velika većina njih ima vrlo prosječna primanja.
Naravno, svako žito ima svog kukolja, pa tako i među pravnicima, odvjetnicima, sucima, ima loših ljudi, nesposobnih, korumpiranih. Ali, takvih ljudi ima u svim profesijama, i po tome pravo nije uopće posebno.Treba li spominjati razmjere korupcije i nesposobnosti u zdravstvu, školstvu, policiji - čak i šumarstvu?
Zbog čega je, dakle, imati svog odvjetnika išta drukčije od imati svog zubara, frizera, automehaničara, financijskog savjetnika?
Uostalom, kako sam već naveo, komunisti su u SFRJ, upravo navođeni idejom da su odvjetnici paraziti društva, prije 60ak godina zabranili njihov rad, da bi samo koju godinu kasnije, ponovno im dopustili da rade svoj posao – jer je postalo evidentno da je bez njih nemoguće organizirati učinkovitu zaštitu prava naroda.
A vi, koji ipak mislite da svaki idiot može biti pravnik, i da se tu ne radi o ničemu više osim o prelijevanju iz šupljeg u prazno, i da takve osobe nema smisla plaćati, samo nastavite davati goleme novce vašim očito premalo plaćenim frizerima, automehaničarima, parketarima, soboslikarima, stolarima koji izrađuju prelijepe kuhinje po mjeri, samo nastavite živjeti s prijezirom prema svemu što je vezano uz propise, i izbjegavajte usluge odvjetnika, misleći da ste dovoljno pametni da sve pravne probleme sami riješite, i prije ili kasnije ćete spoznati u kakvoj ste zabludi bili – kada, primjerice, odete u gruntovnicu, i tamo u šoku shvatite da vaš dom u koji ste toliko uložili zapravo nije – vaš. A toga sam se nagledao u praksi– i ono što slijedi nije nimalo lijepo. Vidjet ćemo se na sudu, gospodo.
Post je objavljen 14.09.2006. u 01:46 sati.