Francika se pojavila sa druge strane šanka i rekla da Mazurina sigurno
zovu jer je nekome u susjedstvu pozlilo. U meni se probudila znatiželja,
ali nisam više imao vremena postavljati pitanja i slušati odgovore.
Kazaljke na satu pokazivale su deset minuta do osam. Ostalo mi je
dovoljno za ležernu vožnju do Biserkinog dućana uz zvuke glazbe s radija
ili kazetofona. Platio sam Franciki i rekao da mi ne vraća ostatak
novca. Zahvalio sam, pozdravio i izašao iz krčme u svježinu
kasnoproljetne večeri.
Na parkiralištu, stajao je još samo moj auto sa već blago orošenim
staklima. Zvijezde su svjetlucale na nebu, u travi se čuli cvrčci, a
nosnice mi šumno i zadovoljno udisale svježi zrak što se spuštao s
obližnje planine. Otvorih vrata auta pa smiren sjedoh za volan.
Pričvrstih sigurnosni pojas, pokrenuh motor i izađoh na slabo osvjetljenu
cestu.
Vozio sam opušteno minutu - dvije, a onda ispružio ruku i otvorio pretinac
s desne strane, kako bih izvadio jednu od kazeta. Stavih nasumce odabranu
kazetu i začu se Chopinov nocturno,nadjačavši zvuke mirnog i pravilnog rada
motora. Sjetih se da sam tu kazetu kupio nakon povratka iz vojske, zajedno
s jednom kojoj se zameo svaki trag, a nosila je snimku Mozartovog koncerta
za klarinet i orkestar, kojeg bih bio s vremena na vrijeme tako rado slušao.
Bila mi je to jedna od najljepših i najnježnijih ljubavnih pjesama; odnosno,
barem sam ja tako doživljavao to glazbeno djelo.
Dobri stari Chopin pojačao je dojmove iz "Jožekove kleti" i nekako ih učinio
nezaboravnima.U mislima sam se pitao zašto baš Mazurina zovu ako je nekome
pozlilo. Uistinu ništa nisam znao o tom simpatičnom čovjeku i pretpostavljao
sam da je umirovljeni liječnik ili medicinski tehničar.
Odlučih u svom sljedećem posjetu nešto više saznati o njemu.
Nastavit će se...
Post je objavljen 13.09.2006. u 23:54 sati.