Kroz ove ulice, sada tumaraju bez duše moje noge
uhode mjesta kojima sam nekoć vladao...
Nad sva opijanja poput pljuska došla su sjećanja
iako glasove ljudi više ne čujem...
Krivim nebo za uništen san, ali ostajem suzdržan
neću kriviti druge za svoje probleme.
Ali ne daj da odem još uvijek se pitajući,
što sam to ostavio iza sebe...
Svi oni još uvijek dijele splačine iz iste zdjele
dok im želuci ne popucaju od blaženosti u neznanju,
Ta sretna lica smiju se kad vide dom lutalice,
to je najdalje što njihove jadne oči vide...
Želim samo svoju stazu što god da drugi o njoj kažu
dokle god me noge služe i srce tjera krv...
Ali ne daj da odem još uvijek se pitajući,
što sam to ostavio iza sebe...
Iako sam to lice sebe već vidio,
i svim vratima iza sebe zalupio,
Rasipao se nekoć raštrkanim idejama...
A kada valovi krenu razbijati,
plivat ću koliko god mogu plivati,
vraćam se s jutarnjom plimom,
nazad na svoj put.
Radit ću sve po želji kao što se proljetni vjetar seli
tjerati vodu na svoj mlin kako mi paše.
Iza svakog jutra pa sve do onog sutra,
kada me bace u onu hladnu, vlažnu jamu...
Ali me dobro poslušaj i tada dvaput pokopaj,
jer prvi put neću naći mira,
Samo ne daj da odem još uvijek se pitajući,
što sam to ostavio iza sebe...
Molim te, ne daj da odem još uvijek se pitajući
što sam to za sobom ostavio!
Želim dobru utrku s prednosti u toku,
i otplesati svoj pobjednički ples...
Ne želim žaljenje već samo dobro odmjerene korake,
dok ove patike više ne mogu hodati!
Samo, molim te, ne daj da umrem još uvijek se pitajući
za ljubav koju sam ostavio iza sebe...
za Moniku
13.09.2006
21:38