Ipak, u daljini sam ugledala korak koji bih prepoznala s udaljenosti od sto kilometara. U kaputu od smedje koze, dugom do poda, apsolutno pretoplom za ovo vrijeme, primicao se Leo.
Leo koji vec deset godina svim zenama prodaje iste trikove, jedino meni ne.
Leo, s kojim sam trebala spavati barem stotinu puta, a nisam nikad.
Leo, neodoljivi Leo koji uvijek pije sa mnom, a ode s drugom.
Leo, kojeg nitko na ovom svijetu ne shvaca ozbiljno, osim mene.
Igor Mirkovic, Bakterija s Marsa
[elysium pubertetski ljigavi mode on]
Predstojeci koncert Pearl jama podsjetio me na Lea, moju tinejdzersku simpatiju. Izgledao je kao neki smijesni krakati Indijanac. Imao je onaj tip osmijeha na koji se i danas palim, pomalo djecji, objesenjacki, s prekrasnim bijelim zubima koji kao da su ispali iz radionice nekog klesara. Leo nije nista pametno radio u zivotu, uglavnom se napusavao i povremeno skitao po inzozemstvu ostavljajuci dojam svjetskog putnika dok se zapravo uvaljivao onoj hrpi emigrantske robine. Njegovi prijatelji bili su glupi i dosadni... zapravo su bili copor, a Leo, on je bio alfa muzjak. Nikad nije pripadao coporu, barem ne jednom, a svojatali su ga svi. Lijep kao slika, osebujnog imidza, vjecito pricajuci nekakve nebuloze koje su nam tada zvucale kao rijeci apsolutne Istine. Leo, kojeg smo svi gledali i slusali kao Boga, Dalaj lamu, Sai Babu ili onog proroka s kruznog toka u Petrovoj ulici, zapravo je bio dosadnjakovic. Danas ima grezu zenu i nekakvo dijete i glup je ko matun, ali i dalje je prokleto privlacan.
[elysium pubertetski ljigavi mode off]
Ovih dana mastam o jednom novom Leu kojeg sam upoznala. Nismo vise petnaestogodisnjaci pa se za onu karizmu u oblaku feromona treba malo i potruditi. On izgleda malo manje nebeski i prica malo pametnije stvari, ali nekakva vrazja magnetska privlacnost je tu. Ali, za razliku od nekadasnjeg Lea, ovog ne dozivljavam onako ozbiljno. Dobar je za golicanje maste, eto.
Postoje fascinacije ljepotom, karizmom, inteligencijom, motima, kulnoscu - jednom rijecju - Leom; a postoje i osjecaji bliskosti i topline rezervirani za one druge. Ti drugi nemaju nacrtana Drva zivota po vratima, nemaju macku, nemaju zavidnu kolekciju starki, nemaju dreadlockse, ne sviraju u bendu, nisu napravili nijednu izlozbu, i ne pricaju kao bogovi. Ti drugi su sasvim prosjecni ljudi sasvim prosjecnog izgleda i sasvim simpaticnih prosjecnih dostignuca u zivotu. Ti drugi uzgajaju pomidore na balkonima, voze bake na misu, bolesnim susjedama odlaze u trgovinu, padaju s bicikla; momci zgodno procelavi, sa skembicama, velikom dioptrijom i oksericama sa smijesno velikim stopalima...
...i tako su stvarni, i tako lijepi u svojoj stvarnosti. I uglavnom me ne zele. Pitam se, pitam, jesam li slucajno, kiteci se raznoraznim Leovima kojih sam se uspjela docepati, postala nekakva Lea? Jesu li stvarni ljudi rezervirani samo za stvarne ljude, a Leovi samo za Lee?
Znaš šta bi Ferić rekao Mirkoviću na ovo:
Ipak, u daljini sam ugledala korak...
(...)
...kojeg nitko na ovom svijetu ne shvaca ozbiljno, osim mene.
hm, gle, dobro je, ali potreban je ironični odmak. Recimo, Leo koji nikad nije ugazio u govno, Leo koji nikad nije zgazio vrapca, Leo koji nikad nije imao spolnu bolest, Leo koji se ševio plavuše i zazirao od brineta, Leo koji nikad nije davao svoje cigarete, moraš to malo razbiti Igore Mirkoviću....