Marketing
Iščekivanje,sastanak i... Skoro poljubac 
Nakon što me draga Lea uputila u sve razloge zašto bih nekoga trebala (ne)voljeti,dani su mi prolazili sporo a ja sam samo čekala da mi se javi netko iz organizacije. Provodila sam vrijeme u šetnjama s Leom i s kraljem kao i s ostalim podanicima. Moj čežnja za domom bila je sve veća i veća... Falili su mi moji subotnji izlasci i sve što s tim nosi moj grad.
Nakon što sam već izludjela,konačno mi se u snu javio Jason,to je bio znak da je vrijeme da se nađemo.
Čim sam se probudila pošla sam putem koji mi se prikazao u snu. Nije to bilo neko komplicirano mjesto,štoviše,bio je to jedan najobičniji restorančić u koji vrlo vjerojatno nitko nije zalazio. Pojavila sam se tamo i vidjela sam mnoštvo ljudi kojima se dogodilo što i meni. Sastanak se odvijao u vrtu ograđenom sa svih strana iza kafića. Atmosfera je djelovala pomalo romantično; sve je bilo ukrašeno s ružama penjačicama koje su svojim prekrasnim cvatovima odisale božanstvenim mirisima. Sjela sam na neku klupu a do mene se smjestilo još par ljudi. Sastanak je započela Kaya,voditeljica i osnivačica organizacije. Mislim da nije bila starija od 30 godina što mi je bilo vrlo čudno s obzirom na to da se ovo događa nesumnjivo više od samo tridesetak godina godina. Nakon što se predstaivla održala je poprilično dug govor o našoj situaciji i svi su se složili da bi zaista trebali nešto učiniti da pomognemo da nam identiteti ostanu tajni.
Tu sam naravno,ključna veza bila ja,a sudeći po tuđim reakcijama,ja sam bila valjda jedina kojoj je raditi špijunski posao za organizaciju bilo pomalo neugodno. Tim više što sam se zbližila s Leom koja je kraljeva sestra. Da vam budem iskrena,ja sam se nadala da ću ovdje pronaći način da se vratim doma a ne postati neka špijunka.
Ali nisam imala izbora. Jer tko bi zaboga mene nešto pitao... Nakon svega toga,Jason mi je rekao da će mi on davati točnije upute.
"Znaš,ovo što sam tvoj odgovor trebala čekati mjesec dana bilo je pomalo bezobrazno od tebe..."-rekla sam mu kada su se svi razišli. Sjedili smo na nekoj klupici smještenu u tom čarobnom vrtu.
"Ma znam ja da sam ti falio ali..."-tu se nasmijao,a ja sam ga samo prijateljski lupila po ruci.
"Ma nije to...Nego jednostavno ne znaš kako je svaki se dan buditi u iščekivanju. Izludjela sam!"-malo se nasmijao i rekao: "Pa stvar i je u neizvjesnosti...Ma ne,gle,nisam ti se mogao javiti,ti ne znaš kakva tu ludnica vlada,to sve nije normalno."
"Ah,recimo da te shvaćam. Ali da ti se to više nije ponovilo!"-tijekom cijelog razgovora nisam niti shvatila kako sam mu dospjela ovako blizu. Bio je udaljen svega par centimetra od mene u trenutku šutnje.Nisam više mogla podnjeti tu napetost...
Digla sam se s klupe.
"Joj,gle,stvarno bih trebala krenuti,Lea me čeka,ne bi bilo u redu da se brine..." rekla sam nabrzinu.
Samo me odmjerio od glave do pete i rekao:"Da,ok,samo idi...Vidimo se još..."
Otišla sam zadihana kao da sam pretrčala 4 kruga oko stadiona... Osjećala sam privlačnost prema njemu ali sam ipak svjesna da još uvijek imam dečka. Dečka kojeg voli i koji mene voli...Da,u to sam bila sigurna. Ali mi je on bio toliko sladak... Vratila sam se tako uzburkana na večeru na kojoj nisam izustila ni slova,samo sam se požurila u krevet i nadala se da ću barem u snovima vidjeti Jasona. Bože,kako sam jadna....
Post je objavljen 13.09.2006. u 17:55 sati.