Kakav spomenik je Liga prvaka! Krenulo je najjače nogometno natjecanje na Svijetu. Slijedećih 9 mjeseci zabavljat će nas i oduševljavati majstori iz svih krajeva kugle zemaljske. 32 kluba, 32 nogometne filozofije, preko 400 igrača pokazat će nam zašto ih volimo i zašto zarađuju nezamislive cifre.
Igrači. Pitajte 100 ljudi tko im je najbolji a tko najlošiji igrač. Svatko će vam ispričati jedinstvenu priču i zasuti vas statistikama i objašnjenjima zašto je ovaj dobar, onaj loš, taj preplaćen, taj lud, itd. Jučer je HRT prenosio utakmicu Chelsea-Werder (ne plaćam pretplatu lopovi jedni, al hvala vam na prijenosu). Za mene jučer, a i inače, ključni i najbolji igrači: Lampard i Sheva. Kapa dolje svim klasama koji su igrali, ali ova dvojica su za mene pravi igrači i imaju sve što tražim. Lampard je u posljednje vrijeme na udaru mnogobrojnih kritika zbog navodno slabe igre. Never mind the bollocks, Frank. Čovjek trči, trči i trči. U svakom trenutku predstavlja rješenje za svoje suigrače. Konstantno se izvlači, oslobađa i želi loptu. Šamara loptu lijevo i desno. Normalno, i griješi. Ali me osvaja htijenjem i željom za igrom. Sheva. Teško je sagledati igru u potpunosti kad se gleda na televiziji. Ne vidi se ona potrebna širina i dubina. Sheva užasno puno trči i razvlači obranu da toliko često neometan prima loptu i kreće sam prema golu. Nebrojeno puta se vraća do centra da se ponudi suigračima. Sjajan je. Njegova veličina je u tome što je i ČOVJEK. Uvijek pruži ruku protivniku nakon čvrstog duela i ne zamara se sitnim prgavostima. Ma i ostali su sjajni (Terry, Essien, Wome - izvrsna partija, Frings,...) ali ova dvojica su mi nešto posebno. Izdvojio bih i tečnost same utakmice. Nakon faula igrači se ODMAH ustaju i igra se nastavlja. U najgorem slučaju izlaze s terena po potrebnu pomoć u minimalnom roku. Borowski je brutalno pokosio Essiena koji se odmah ustao i nastavio. Sjajno! To je želja za igrom i to želim gledati kad platim kartu za tekmu. Ne želim gledati izležavanje po terenu nakon svakog faula, toliko karakteristično za naše prvenstvo. Ljudi, gadite mi se. Igrač leži i čeka kolica koja idu preko cijelog terena da ga iznesu vani. Čim izađe popije si malo vode i vraća se ko nov. Valjda im tu vodu daju iz Svetog Grala. A cijela ta ceremonija traje li ga traje. Ili još mi je draže kad igrač leži i jedva se nekako ustane i šepa. Ali čim dobije loptu oporavlja se brzinom na kojom bi mu pozavidjela i ekipa iz Zvjezdanih Staza.
Još kratak osvrt na Dinamo. Paralela sa igračima Chelsea i mentalitetom oko same igre. Luka Modrić. Klasa za sebe. Iznad cijelog Dinama i cijele hrvatske lige. Želi igru, želi loptu, stalno trči i nudi rješenja suigračima. Ono što je Lampard to je i Luka. Sjajan dečko. Ima srce i vidim da voli igrati i daje cijelog sebe na terenu. Ima Dinamo još dobrih igrača al je Modrić nešto posebno. Općenito ima u našoj ligi vrlo dobrih igrača. Ali ima takvih statista i uljeza da mi ubijaju gušt nogometa iznova i iznova. Naš dragi Anderson Costa (čitaj Košta, jer nas košta previše). Čovjeku je nepoznata rijec šprint. Možda jer je brazilac i ne kuži je, a možda jer je cijepljen protiv trčanja odmah po rođenju. On fantastično kombinira nogomet i igru skrivača. Lakoća kojom on ne želi primiti loptu i otvoriti se svojim suigračima, jednostavno plijeni. Nevjerojatno je kako me taj čovjek a i slični njemu; kojih ima posvuda (i u Europi, ne brinite se) uvijek uspije iživcirati.
Nogomet se igra srcem. Igrač izlazi na teren i želi pobjedu svaki put. SVAKI. Pozdrav ljubiteljima nogometa.
CUCB
Post je objavljen 13.09.2006. u 07:18 sati.