Cijeli dan sam bila super. Bila sam sva happy, kupila sam si majicu od gunsa…
Ma savršeno, i idem ja van. Baš sam se vraćala s Tonkom prema školskom. I, naravno, ne bi dan bio potpun da nisam vidjela njega. Kako ide iz škole, hodajući prema meni.
Kako sam si kupila majicu, obukla sam ju, posudila bratovu maramu. Znam samo da me jako zbunjeno pogledao i nije mogao vjerovati da sam to ja.
Njegove preslatke male smeđe okice, duža kosa… Pa, tko bi mu odolio…
Frendica mi govori da ga zaboravim. Lako je to reći. Ali, kako da ga zaboravim kad ga moram svaki dan susresti, htjela ja to ili ne.
I mora on meni pokvariti dan, ne bi on bio on. Pa, jednostavno ne mogu vjerovati. Zašto mora biti takav? Zašto mi mora pokazivati, tj, davati neke lažne nade, neke čudne znakove…?
Kad zna da nisam otporna na njega…
Izlazim iz ulice, vidim njega. I još se on okreće cijelo vrijeme i gleda me, a ja…
Ne znam… Maleni smješak na mom licu, pogleda uperen u njega.
Ponekada ga jednostavno mrzim, mrzim što mi to sve radi. Ali, kako nekoga koga voliš možeš mrzit? To je, ona mala, slatka mržnja…
Stvarno ne razumijem… Zašto je jednostavno ne mogu biti poput većine, sretna?!
"Sreća je udarac koji me promašio!"
Da, to bi baš sada moglo opisati moju situaciju…
Za sada mogu samo živjeti i nadati se da će sve biti bolje, jer mi ništa drugo i ne preostaje.
Kako je nekada grozno biti zaljubljen…
A sada na kraju ovog posta, želim svima sreću u ljubavi, kada ju već ja ne mogu imati (ali, jednoga dana, tko zna).
Pusa svima, mojim curama (Tonki, Jopy, Teici, Ivči) i naravno najveća pusa "njemu", koji ju nije zavrijedio…
Post je objavljen 12.09.2006. u 23:16 sati.