Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/smisaozivota42

Marketing

Mom Ocu koji je odlučio živjeti vječno i ja mu vjerujem.

Jučer me stari nazvao (inače, rijetkost je da ga vidim).
...
"Hoćeš da te pokupim?"
"Imaš auto?"
"Ne."
"Nego?"
"Bicikl!"
i tako sam se našla s ocem na trgu. I volim ga, iznimno ga i vječno volim jer je ono što je! Ima skoro 55 i crnu neobojanu kosu, neka se zna, i ima kosu koju obožava, zapravo cijeli se obožava. Radni stol mu je pretrpan uvijek (novinar je), spava na poslu i kod prijatelja, pere kosu na poslu (!), u prvoj ladici su papiri, u drugoj isto, a u trećoj preparati za njegu izgleda :D (zbog svega što mu se dogodilo u životu i zbog čega mu se divim (da je jedini čovjek na Svijetu, On bi preživio kao jedini) zna cijeniti ovaj (jadan) život koji imamo (a koji Mi možemo učiniti boljim, možemo)).
Došao je u polu-odijelu, u bijelim tenisicama, sluša mjuzu na radiu s onim fensi slušalicama, ima ruksak u koji je nagurao i moju torbu, i ima neko strašno neonsko plavo svjetlo koje je platio 150 kuna jer mu se svidjelo i jer onda kaže "misliš da sam neću uživati u svemu?"
Naravno da ne mislim. Obožavam te!!!

Sjela sam na štangu ispred njega i tako smo se vozili. A ljudi nas nisu gledali kao da smo frikovi nego kao da smo prihvaćeni u svom svijetu. Hvala Vam.

Vidjeli smo žabu kod Maksimira i zaustavio se jer ju je vidio i grlio me i htjela sam da cijeli svijet vidi kakvog tatu imam, najboljeg na cijelom svijetu. Jednostavno ne mogu opisati koliko mi znači i da bih

S-V-E

mijenjala za njega.

Tata, volim te, i uvijek ću te voljeti. Zauvijek, zauvijek!!

Majko, i tebe volim, znaš to. To što se ne razumijemo, nema veze, jednom kad odrastem - kada se odvojimo, brinut ću se o tebi. I tebi hvala, za to što si me naučila da psihički sve mogu preživjeti. I zato što nisi ljubomorna. I zbog svoje ambicije, truda, volje i želje da od mene učiniš samostalnu ženu jednog dana. Budem, nije potrebno da me tako guraš. Prihvaćam to. I hvala ti što si suprotnost od starog, jer ovako se osjećam kao da su mi roditelji bogovi. I hvala vam oboje što ste upisali fakultete. I ostavili svoje obitelji koje nisu mogle prihvatiti napredak. Volim vas. I bit ću tu. I ja ću živjeti vječno.


Neka ovo pročitaju svi kojima je imalo stalo do mene, a ljudi iz razreda za koje ne znam da znaju za ovo: Valjda je i vama stalo dovoljno da pročitate. Znam da je, ali ovaj tekst druge boje mora biti malo duži da primjetite napomenu :)

Post je objavljen 12.09.2006. u 21:00 sati.