kolone izgubljenih jecaja
što vape za trajnom radošću
štropoću bistrom rijekom.
misao ih vodi da dovest će ih do netaknutih stijena
al' ona vala nema, samo mali kamen na dnu toka.
bez tereta štropoću, al' i dalje tuguju.
duboko tonu.
oštri glas probija bisere što sunce joj poklanja
kap po kap, radost njene bistrine ih osvaja.
prevareni su jecaji što su tragali za srećom.
najtužnija je rijeka koja zna teret svoga kraja.
svakog trenutka nestaje u zrnima soli,
jer ona teče i teče i nemože stati.
sad jecaji su nošeni valima snažnim
do stijena što razaraju svu tu bol.
sad oni će živjeti oplakujući rijeku
dajući joj trag mora u suzama svojim.
Post je objavljen 12.09.2006. u 16:10 sati.