se presijavala kao klasje spremno za pozeti,
koje pod koracima lagano pravi one valove
kao kad se vjetar digne i pravi valove na zreloj psenici
ili na travi livade spremne za kosnju...
sunce je smetalo da je gledam..
kao nepoznati strazar stalo je ispred mene i nje, koja je dolazila iz sunca..
kao iz morske pjene...
pruzio sma ruku... osmjehom je dala punomoc mojim prstima koji su se stopili sa njezinima...
kako si?
pogledala je u stranu, spustila pogled i gola ramena samo se skupila...
"idemo na kavu?" rekoh ustajuci sa zidica
"mozemo li ostati jos malo tu?" njezin glas me prenuo, pun dubokih misli i zadrzavanja suza
"mozemo, ali ja sam takooo bez kofeina danas" obukao sam opet onaj smijesni kostim i uhvatio ej za ruku..
"ma ovlim te ja i bez da me nasmijes"
"sta je bilo?"
"ma... dosla sam samo...."
zastao sam ovo je bilo preozbiljno..
stao sam ispred nje i uhvatio je dok je ona skrtala po mobitelu
"zasto si dosla samo? "
"zbog ovog..." rece i prinese mi mobitel ocima... 'sta li sad ovo znaci?'
krenuo sam citati... osmjeh...
prstima sam joj prosao po licu i poljubio...
bas kao sto je pisalo u poruci....
i pjesma dana..