Pola jedan, jedan ili pola dva?
Svašta je to moglo da znači…
Ali svejedno…
Anamaria će ionako tek za sedam godina napuniti taj trenutak…
Još jedan citat iz Balaševe bogate „škrinje umnosti“,
nad kojim ja mogu razmišljati satima.
Taj čovjek (a malo je takvih) uspijeva,
preliti cijelu vječnost i rijeku emocija, u dvije tri riječi ili stih.
Prelijepo opisano IŠČEKIVANJE trenutka,
koje će se obistiniti tek za sedam godina.
Moglo bi se reći, da svatko od nas,
svjesno ili podsvjesno ima takva iščekivanja i takve trenutke.
I osjećaš, kako se pripremaš za taj korak, riječ, pogled…
- jer čitav se tvoj život sveo na iščekivanje, tog događaja, osobe…
No, imamo li na to pravo? Živjeti za nešto što se možda neće zbiti?
Jeli tu u stvari riječ o nadanju ili pak o utopiji, koju svjesno zalijevamo suzama.
Ne znam – iako mi se toliko trenutka učinilo, da znam….
Al jedno znam sigurno,
da je „dobra mera vremena“,
iza mene – koju živim upravo u jednom IŠČEKIVANJU.
Čega?..hm…to samo ja i Bog znamo.
Al „zbunjuje“ me, ta SIGURNOST koju osjećam u svom srcu.
Ta jedna garancija – koju mi nikad nitko nije ni napisao ni rekao
– da će se to tj. ON - ipak ZBITI!!!
I zato odustajem od „isforsiranih“ zaborava,
od pokušaja da tuđim očima „smjenim vladavinu“ njegovih,
da nekim potenciranim osjećajima – probudim ljubav prema drugome…
Odustajem
od svih laži – vjerujući u ISTINSKU LJUBAV,
u postojanje trenutka,
koji će se jednog dana ispunjen iščekivanjem
– konačno ISPUNITI.
Post je objavljen 12.09.2006. u 14:42 sati.