KOSARKASKA LOPTA I UJED ZMIJE-2
...Van sale izveden je Alija Zukic.Niko ga vise nikada nece vidjeti.Bit ce ljudi koji su utovarali leseve iz hangara na kamione kojima ce se uciniti da su vidjeli Alijin les,ali nista nece biti sigurno,osim jednog:Alije Zukica vise nije bilo nigdje.Ni medju mrtvima,ni medju zivima.
Emir Zukic imao je samo 14 godina kad je izveden iz sale.Ni za njega se vise nije culo.Iz sale je izveden Nedim Zukic.Van sale culi su se pucnji,unutar sale gomila koja daje od sebe stravican huk.
Medju logorasima su se,ne bez razloga,pronijele vijesti kako neke od odvedenih privode u bolnicu i tamo im vade velike kolicine krvi,nakon cega ljudi umiru.Plasili smo se i toga koliko i hangara i njegove uzasne tajne.
Konacno,to nam se potvrdilo kroz jedan razgovor Topalovica sa strazarima koji su logorasi do prozora razgovijetno culi.Kad je jedan od cuvara dobacio da su nas sve mogli na taj nacin iskoristiti,a ne ovako ubijati,Topalovic mu je rekao da suti.
Trebalo je zaraditi pare na ubijanju logorasa.Cuvar logora samo se nesvjesno upetljao u Topalovicev biznis.
Jedan svjedok ce napolju vidjeti kako dva logorasa u hangar unose leseve Miralema Hasanovica,Sabrije,Mehmeda i Nefaila Demirovica,Mehe Becica...
Ubijanje kao da se stisavalo.Oko 22 sata igrali su se sa ljudima.Od tada,kao da im je posao krenuo lose.
Orhanu Paraganliji pokusavali su slomiti kicmu.Morao se peti na konopac koji su oni ljuljali da bi ga srusili.Prije toga,ispod su stavili klupu na koju je trebalo da padne.
"Hajde da cujemo kako puca kicma!",zanimalo ih je,ponovo.
Orhan je padao preko klupe,ali osim masnica po tijelu,nista se nije dogodilo,kicma nije pukla.Ponovo su ga tjerali udarcima na konopac.I opet nije uspjelo.Zatim su gurali Mevludina Osmanovica da se penje i obarali ga na klupu.Kicma nije pucala.Onda je Makedonac bacio loptu prema kosu.Odbila se od table,prosla kroz obruc i pala izmedju dvije glave.
"Koga pogodi u glavu,izlazi ovamo!",objasnio je.
Slijedeci put gadjao je,promasio obruc i lopta je pogodila jednog nama nepoznatog mladica iz Srebrenice.
"Uzmi loptu i izadji ovamo..."
Stao je pred njih drzeci kosarkasku loptu u rukama.Morao se skinuti go do pojasa.Presavili su ga preko stola i koza je pocela pucati kao po savovima.Nakon dvadesetak minuta mucenja,culo se kako je nesto puklo.Mladicu je iz usiju krenula krv i on je sa stola samo kliznuo prema podu.
Kad su ubijali,ponekad nisu dozvoljavali da gledamo.
"Dolje glavu,balije!",zapovijedali bi.
Slijedeceg trena sve su glave bile pognute.Ako bi se ko tada usudio da pogleda,prekidali bi sa seansom i pozivali znatizeljnog da izadje na pozornicu,kako su zvali sredinu sale gdje su nas ubijali.Pa ipak,mnogi su gledali,pomno pratili,biljezili u svojim ispreturanim mozgovima svaki detalj,svaki tren smrti.Oni koji su gledali,gledali su smrt u oci.Svi smo osluskivali kako pucaju lubanje,kako kosti ruku pucaju drukcije od kostiju nogu.Nesto tupo se prelamalo prostorijom kad su pucale nase noge.Lomljenje ruku je kao da u sumarku prelomis staro,suho i crno drvo sa bijelim borama.Lubanja puca ostro kao da sipkom po odjeci udaris zesce.I uvijek su to isti zvuci,ma koliko godina covjek imao,kosti pucaju isto,mi smo slusali i pamtili.Sa pucanjem necije ruke mi smo osjecali bol u rukama,sa pucanjem lubanje neizdrziv je bio bol u nasim glavama.Vecina nas,Boze oprosti,kad bi mogli,zavrsili bismo zivot pucnjem u svoje srce...
Post je objavljen 12.09.2006. u 14:02 sati.