U zadnjih par dana sam u bedu, pokušavam bit sretna, ali nisam. Sve to što se ja i nasmijem kad sam sa svojima u školi, na sekundu zaboravim na "njega" , ali opet sve postane isto.
Opet sam se zaljubila… U dečka, kojeg sam vjerovatno jedinog voljela…
Volim ga još i sad, dio njega, uvijek će biti u meni. Uvijek ću ga pamtiti po njegovim tamno smeđim okicama koje su često bile uperene u mene, njegov neodoljiv smiješak…
Ali, taj dečko i nije tako baš super. Svakakve sam priče o njemu čula, loše. I to je vjerovatno istina, i on je vrlo vjerovarno kreten, ali kreten kojeg ja volim.
Nikada nisam bila osoba koja baš previše pokazuje svoje osjećaje. Jednom sam plakala za jednim dečkom, i rekla sam sebi da nikad si više neću to dopustiti. Koliko su mi samo puta suze znale krenuti na oči zbog dečka kojeg volim sada… Ali, nastojala sam biti jaka i ne plakati, ne predati se. Kako je rekla moja jedna dobra prijateljica:"Zašto bi ja plakala za nekim, kad znam da taj netko ne plače zbog mene…?" Na to pitanje ne znam odgovor, ali, isto tako znam i jednu stvar koju je rekla jedna druga moja draga prijateljica:"Plačem zbog sebe, ne zbog drugih." Istina, plačem zbog sebe. Jer mislim da će mi biti lakše, ali, nije mi nikada lakše, samo mi je još gore.
Teško je kada nekoga voliš i kada znaš da je tom nekome barem malo stalo do tebe, a ne možete biti zajedno.
Sama sebe sam punih godinu dana uvjeravala da ga ne volim, makar sam u dubini sebe znala da to nije istina. Ali, istina je na žalost drugačija. Ništa se nije promijenilo, ja njega još uvijek volim…
Najgore je to što kad baš nekoga želiš zaboraviti, ne možeš. Kad ga želiš zaboraviti, onda ti je još gore… Onda ga još više voliš, i još više patiš za njim.
Nekada imam osjećaj da je on jedina osoba koju ću u životu voljeti. Da, niakad u životu neću biti sretna kao što bi mogla biti s njim...
Bila sam s nekoliko dečkiju koje uopće nisam voljela, s njima sam bila samo zato što sam se nadala da ću ih uspjeti zavoljeti, ali, kada sam shvatila da nema šanse da ih zavolim, ostavila sam ih.
Bila sam i ja pokvarena. Nadam se da će mi ti dečki oprostiti. Ali, nije život uvijek divan i krasan.
Kako kaže stara poslovica:"Život je posut ružama i trnjema."
Da, istina je… Nekada imaš osjećaj da je sve lijepo i ne želiš da to završi. A za sekundu se ta ljepota može srušiti, i postane ti užasno i mrziš što uopće živiš…
E, tako se ja baš sad osjećam.
Pitam se, zašto živim i da umrem, jel bi netko uopće primjetio da me nema…
Post je objavljen 11.09.2006. u 22:36 sati.