Sjedio sam tako, izvaljen u fotelji…
Moram priznati, ispričavam se na ovoj digresiji, ali, štioci moji premili, jeste li primijetili kako ovaj idiot od spisatelja nikako da me izvede van, na ulicu, među puki puk i pučanstvo takorekuć? Samo me pajsa u toj kancelariji gdje moram slušati kojekakve nebuloze budućih, sadašnjih i bivših mušterija.
Zacijelo se pitate kako slušam nebuloze bivših mušterija, zar ne, no ostavimo neke stvari pod velom tajni zanata, ta ne trebate baš odista sve znati, jeli tako?
Dakle, samo tu sjedim u toj kancelarijetini, nije da nije lijepo opremljena i sve to, ali me ne miče. Pa koji je njemu kurac? Kraj digresije…
Dakle, sjedio sam tako, izvaljen u fotelji...
Digresiju? Dvije? Ne? OK.
… pućkajući lijeno oblačke originale kubanske cigare zaostale od tko zna kojeg potpisivanja kojeg ugovora…
I pušim, naravno, pušio ti na pogrebu dabogda… pa krepat' ću od raka prije vremena, jeb'o te… gdje ti je ekološka svjesnost, ti… wouldbe-piščiću… gle, krepil šuti – ili trpi il' ću negdje na kraju ove priče najebat' k'o žuti…
… kadli odjednom nešto zvekne, ma… k'o da je sam Vrag ušao u ured…
A i je, i to ne jedan, već dva vraga… i vražica, pride...
Maurice otvori širom vrata od kancelarije, a u nju usmrde dva crvenkasto-crnkasta vražićka popraćena dimljivom im pratiteljicom, od koje mi je, naravno, zastao dah.
E, sad, dok tako držim dah, a prema piscu ću ga valjda kazne radi držati još podugo, moram primijetiti da, je li, imam sto pedeset kila, sjedim stalno, pušim, tako da to "stao mi je dah" baš i nije neka spektakularna pojava budući se pulmolozi i kardiolozi, potpomognuti svesrdno internistima, odavno zanimaju za moj slučaj jer niti jednima od njih nije jasno kako netko sa kapacitetom pluća od samo deset posto i sa sedam otkucaja srca u minuti, zakrečenim žilama i otkazanim bubrezima uopće još živi, a živim… vrijeme je da počnem disati:
-Tko je to Maurice?
-To su Astarothovi momci i Šefova sekretarica.
-Imaju li dotične spodobe imena kojim slučajem?
-Garmozel – reče manji i zaleprša krilcima koja su bila sve samo ne slična leptirovim i bolje bi im pasao tipfeler-anagram reptilovim – drago mi je Gabriele.
-Balavac, obraćaj mi se sa gospodine de Mefisto… slijedeći? – usmjerih se na drugog đavolka koji je nemirno skakutao potpomažući se krilcima kod kojih samo kod veličine zastaje svaka usporedba sa bilo čim, zadnje je tako grozna i nefunkcionalna krila imao Dumbo, a on je letio, ovome to nije išlo, samo je titrao i skakutao. Sreća da ne patim od morske bolesti, imam ostalih bolesti dovoljno na kupu.
-Bezimel – i nakloni se do poda ostavivši u parketu malu zadimljenu rupicu od sline koja mu je štrcnula iz kuta usana.
-Hej! Alien! Ne pljuj po podu!
-Oprostite… srrrrk – bogtenemarada pa ovaj ima titanska usta, to što pljuje je čisti haceel ili kakav hadvaseočetri, nešto kiselo što povećava ozonske rupe i emisiju ceodva…
-A vi mlada gospodična? Osim što ste kolegica mom Mauriceu?
-Razbizubila, vama na usluzi.
Mala je tu stajala i pušila se od glave do pete, a polako sam se i ja počeo pušiti, pogotovo negdje na sredini između glave i pete.
-Kako vaši Zbogomčići, malda gospodična?
-Stari jarac, on bi Imakolatu… e, dedek, ona ti je iz druge priče, znaš? I ne, nemam sestre, niti braće. OK? – i gurne šiljati prst u nos, a zeleno-crveno-sivi, što od šmrklji što od laka što od mozga, prst joj iziđe posred čela van. – Kužiš?
-Kužim… - rezignirano sjedoh.
-Što vas vodi k nama? – postalo je očito kako je Razbizubila, koju bih ja radije nazvao Razguzila…
Prema oštrom, bolu u uhu grlu i nosu, brrzo sam naučio kako je školovani telepat.
… zapravo – dadilja.
I Garmozel i Bezimel su, tako reći još bebe među demonima i treba im cjelodnevni...
-Ne, jednotjedni, hvala na pitanju – reče Guzooka…
Mater, što ta žena dobro udara… ovaj put u pleksus, i to preko stola, tako da sam malo zahvatio pogledom i njene ne previše raskošne sisice, svih šest na broju... kozica, ma milina... i, naravno, opet pofasao još jedan dobar udarac.
-Jednotjedni? Po čijem nalogu? Obično je jednodnevni, a i to je previše, pogotovo za dadilje.
-Evo… - i pruži mi kožni svitak.
Odmatajući ga, shvatio sam da je to koža gospođe Bogatić, fino obrađena, taman za pisanje…
Ovime obavezujem Gabriela de Mefista i Mauricea Čavleka-Ptičeka da na tjedan dana na obuku, stan i hranu prime demone pripravnike Garmozela i Bezimela. Na usluzi im za to vrijeme treba biti i Razbizubila, kao ispomoć. Sa paklenim zadovljstvom – Šef.
-Dakle, Maurice, najebali smo.
-Najebali smo.
A Garmozel i Bezimel su lepršuckali i skakutuckali i cerekali se od uha do uha.
Razbizubila je češala dupe.
A dan je počeo tako lijepo.
Post je objavljen 11.09.2006. u 21:58 sati.