Marketing
ŽIVOT U EMIGRACIJI
Od 1976. godine Korčnoj živi u emigraciji. Najprije kao trener u Portzu na Rajni, a nakon toga kao putujući šahovski nomad sa stalnim boravištem u Švicarskoj. U Zurichu se upoznao s Petrom Leverick, sprijateljio i ona mu je postala suputnik. Viktoru je ova žena očevidno postala neophodna. Toga je, izgleda, i ona svjesna. Brzog hoda, energičnih pokreta, tamne kose i živih očiju, sa svojih pedesetak godina, ona kao da ne zna za umor.
Za nju Viktor kaže s notom nježnog uvažavanja: „Petra nije žena. Ona je vulkan. Doista, pravi i istinski vulkan.“
U mjestašcu Woellen nedaleko od Zuricha, zakupili su stan od 70 kvadrata. Viktor bi radije živio u većem gradu, ali Petra ne dozvoljava: „Tamo ide svima na noge. Uz to, u velikom gradu Viktor se ne zna snaći…“
U razgovoru kao da potencira Korčnojevu ovisnost o njoj: „Njegov super razvijeni mozak dozvoljava mu igranje simultanki i s 40 šahista različite snage i da sve partije poslije jednog sata vjerno rekonstruira. Ali, taj isti čovjek sapleće se na najbanalnijim stvarima. Jednostavno zaboravi isključiti štednjak. Cigarete gasi bez pardona na stolu, iako mu pepeljara stoji na dohvat ruke. U španjolskoj je zaboravio prsten koji sam mu kupila.“ A onda, kao u šali dodaje: „Istina, stvari idu nešto nabolje. Viktor redovnije pere zube, što ranije nije bio slučaj. I odjela češće mijenja. Znate, prije nego što smo se upoznali odijelo je mijenjao šestomjesečno.“
Kad ga Petra Leverick ispusti iz vidnog polja, Viktor Strašni najčešće odluta u neku od obližnjih kavana, gdje po cijelu noć igra bridž. Kad se vrati kući tiši je nego obično i, kao da se pravda, zna reći: „Životna iskušenja su velika. Teško im je odoljeti.“
Ogorčenje na sovjetske vlasti nikad ga ne napušta, a kad o tome govori, iz krupnih prodornih očiju sijeva mržnja. Ulje na vatru dolijeva i Petra Leverick, koja je gotovo jedno desetljeće provela u jednom logoru u Sibiru. Naime, odmah poslije rata uhapšena je u Austriji zbog osnovane sumnje da se bavila špijunažom i osuđena.
U novom domu Korčnoja malo što podsjeća na rodni kraj. Na jednom zidu visi nekoliko papirnih rubalja, na ormaru se sjaji srebrni samovar, a na stolu stoji jedna sovjetska knjiga o bioritmici.
Korčnoj je, inače, vrlo sujevjerna osoba i vjeruje da se kritični dani svakog čovjeka mogu točno izračunati. Zbog toga Petra Leverick stalno nosi u svojoj torbi bioautomat i svakodnevno prati Viktorovu krivulju i krivulju njegovih budućih suparnika.
Korčnoj živi od šaha. Nerijetko igra simultanke, a od jednog meča zaradi honorar od oko 1000 eura. To seljakanje kroz provinciju osigurava mu svakodnevni kruh. Organizatori međunarodnih turnira sve ga rjeđe pozivaju plašeći se, vjerojatno, bojkota sovjetskih šahista. Povremeno nastupa i protiv računala. Tehnička čudovišta u njemu izazivaju tužna raspoloženja: „Došao je kraj šaha – rezignirano konstatira Korčnoj – jer računala u odnosu na ljudski mozak imaju odlučujuću prednost – ne zamaraju se.“
Post je objavljen 11.09.2006. u 17:38 sati.