Ajmo malo uvoda... napokon sam se udostojila staviti novi post... novi nastavak... i novi design (jer je onaj bio nemoguc za citanje... a ovdje se i vide sva slova normalno!! Sad... erm... pred kraj poglavlja je scena koja, hm... pa recimo da je trebala izgledati puuuuno drugacije, ali eto sto je ispalo.... sorry ako vam se ne svida.. ali hebiga =)... sto da drugo kazem... pozdrav do iduceg nastavka!!!
p.s: ako vam se bude dalo pa svratite.. otvorila sam jedan blog s pjesmicama... pa...Living in my head
Činilo joj se da se sve kockice polako slažu na svoje mjesto... da njen život, do tada rastrgan u tisuće komadića napokon postaje cijeli, napokon dobiva smisao... istina, sve se odvijalo jako brzo, ali nije ju bilo briga, bila je sretna, zaljubljena i gotovo bezbrižna... nije više marila za ono što se prije događalo, nije se htjela na to prisjećati iako su je na to svakodnevno podsjećali ožiljci na njenoj ruci... Ali shvatila je da iz svakog zla proizlazi neko dobro... postala je jača, napokon je imala vjere u sebe i počela stjecati povjerenje u druge... poželjela je da tako ostane zauvijek...
„Što te muči??“.. upitala ga je jedne večeri dok su šetali parkom držeći se za ruke... pogledao ju je... „Ništa me ne muči, dok god si ti tu... samo što“ podigao je pogled i zagledao se u zvijezde.“.. gle, sutra je godišnjica smrti moje bake... pa sam te htio zamoliti ako bi otišla sa mnom do New Jerseya samo da joj zapalim svijeću.... to bi mi puno značilo...“ „Naravno da ću ići...“.. „Hvala, samo te molim da to ne spominješ pred Mikeyem... njega je njena smrt užasno pogodila... i sada ne znam trebam li i njega posvesti... bojim se da on to ne bi mogao podnesti...ne bih ga mogao ponovno gledati onako slomljenog...“.... „Ne znam... mislim da bi mu ipak bilo drago da odete zajedno...“...
Iduće jutro sjeli su u auto i zaputili se u Jersey... parkirali su kod ulaza u groblje... kako su prolazili pokraj mnoštva grobova Helena je uhvatila Mikeyev pogled... bio je užasno blijed i djelovao je kao da će se svakog trena srušiti... Helena je ugledala grob... zastala je... ostavila ih je da idu sami... bilo joj je teško gledati ih tako... obojica su plakali...znala je i zašto... baka im je bila veoma draga, ona je i ta koja ih je nagovarala da se počnu baviti glazbom, ona je ta koja je uvijek bila uz njih... pri samoj pomisli na to suza je kliznula njenim licem... zapalili su svijeću, ustali se i bez riječi uputili prema autu... cijeli put kući nitko nije progovorio niti riječi... htjela je nešto reći, ali jednostavno nije znala što... ništa nije bilo prikladno za ovakvu situaciju...
Vratili su se kući još uvijek bez riječi... zazvonio je telefon... „Da?“.. javio se Mikey... „Može... baš sam stigao kući... ok, ajde vidimo se...“... poklopio je... „Čujte ja se idem naći s Aliciom... ne očekujte me...“... izašao je van... „Pa, izgleda da smo ostali sami...“... „Sami? A tvoja sestra?“... „Kod prijateljice je... prespavati će tamo“....“Pa, što kažeš da naručimo pizzu, umirem od gladi.. a ja i kuhanje smo dva suprotna pojma...“... „Nemam ništa protiv...ipak, kad se ja približim kuhinji i voda zagori, tako da...“.. Otišla je na kat i otuširala se... začula je zvono na vratima... na brzinu se obukla i pojurila dolje, bila je gladna kao vuk...“... sva svjetla su bila prigušena, na stoliću pred kaučom stajala je svijeća i sa svake strane jedan kartom pizze... znam, nije baš najromantičnija večer ali eto...“rekao je... nasmijala se i sjela pred televiziju ... „Dobar tek!“.... pojeli su i upalili televiziju... „Jesen u New Yorku... hm, jedino normalno na televiziji... ako ti se gleda??“... pitao je Gerard.. „Naravno..“.. voljela je romantične filmove, ali kako je bila dosta sentimentalna osoba, a film je sam po sebi bio tužan, jednostavno je zatvorila oči i prislonila glavu na Gerardovo rame... nježno je prolazio kroz njenu još uvijek mokru kosu... „Hvala ti što si danas išla s nama...to mi je stvarno puno značilo...“ „Znaš da bi s tobom i na kraj svijeta Gee...“.. podigla je glavu i pogledala ga... prislonio je svoje ruke na njeno lice... „Helena... volim te..“ njegovo je lice bilo tako blizu njezinom da je mogla osjetiti toplinu njegova daha na svojim usnama... „I ja tebe volim Gerard... „... nježno ju je poljubio...neko su se vrijeme samo ljubili, a zatim su polako kliznuli na kauč... osjetila je kako joj rukama polako klizi pod majicu... ali nije joj smetalo, potpuno se prepustila trenutku... nije bila sigurna što radi, polako je zavukla ruke pod njegovu majicu i počela ju skidati... prvi tren se činilo kako će ju Gerard zaustaviti, ali nije...i on je njoj polako skinuo majicu ... osjećala je kako joj srce lupa poput bubnja... pomalo se lecnula kada je osjetila kako njegova ruka polako klizi prema remenu na njenim hlačama... ali nije ga htjela zaustaviti... znala je što će se dogoditi, ali znala je i da to želi...njegovi dodiri i poljupci, njegov dah na njenoj koži...duboko je uzdahnula i potpuno mu se prepustila... Još dugo kasnije ležali su tako, zagrljeni... poželjela je da taj trenutak nikada ne prođe...
Post je objavljen 10.09.2006. u 02:39 sati.