Povećanje operativne i taktičke pokretljivosti
Povećanje operativne i taktičke pokretljivosti riješeno je, uglavnom, ugradbom snažnijih motora u tenkove. Zatim poboljšavanjem hodnog dijela i sistema ovjesa, a pojavljuju se i prvi amfibijski tenkovi (tenkovi koji se mogu kretati plivajući na vodi), te osposobljavanjem linijskih postojećih tenkova koji se mogu kretati pod vodom dubokim gazovima. No, ugradba snažnijih motora u srednje tenkove dovodi i do prvih problema. Naime, motori snage 300 – 600 konja previše su glomazni i zauzimaju jako puno prostora itekako potrebitog tenkovskoj posadi. Ipak, nauštrb posade u britanske tenkove ugrađuju se motori snage 600 konja (Crommwell i Comet) koji tako dobivaju snagu od 19 konja po toni, a to im omogućava da postignu brzinu max. 60 km/h, a borbenu i do 46 km/h. U Sovjetskom Savezu pak ugrađuju prve dizel motore u tenkove T 34 (dizel motor jači je od benzinskog) koji imaju snagu od 500 konja, a time dobivaju snagu od 17 konja po toni što pak omogućava brzinu do 50 km/h. Američki tenk Sherman opremljen je zvjezdastim zrakoplovnim motorom (zrakoplovni motor puno je manjih dimenzija) snage 400 konja, što razvija snagu od 13 konja po toni i tenk razvija brzinu do 40 km/h. Pojava teških tenkova riješila je i problem ugradbe motora snage 600 konja, ali poradi velike težine teških tenkova smanjena je snaga motora na 13 konja po toni, a time im je i brzina kretanja bila manja. Tako sovjetski tenk IS-I razvija snagu 12 konja po toni, a to dopušta brzinu do 40 km/h. Njemački tenk Tiger I razvija snagu od 11 konja po toni, a time i brzinu od 38 km/h. Ovjes na tenku vrlo je bitan za pokretljivost kao i širina gusjenice samoga tenka. Tako je njemački srednji tenk Pz III imao gusjenice širine 38 cm, a to je specifičan pritisak na tlo 1, 05 kg/cm kvadratnom, istodobno sovjetski tenk T 34 ima gusjenice širine 50 cm, a to pak je 0, 81 kg/cm kvadratnom. (Athumanunh će Vas podsjetiti da osobni automobili imaju pritisak od 1, 30 kg po cm kvadratnom) Još povoljniji pritisak ima sovjetski tenk IS – 1 koji ima 45 tona, a gusjenica mu je široka 65 cm, što pak iznosi 0, 79 kg po cm kvadratnom. Njemački stručnjaci vrlo brzo to primjećuju i po ugledu na sovjetske tenkove razvijaju Pantera koji ima gusjenice širine od 66 cm i Tigra Pz Kpfw VI s gusjenicama širine 72, 5 cm, pa mu je specifičan pritisak na tlo 0, 88 kod Pantera i 1, 05 kod Tigera. Sovjetski stručnjaci idu još dalje, pa povećavaju promjer potpornih kotača na tenku T 34, a opet po ugledu na raniji američki tenk Christie. Kasnije to rade i Britanci na tenku Crusader. Sovjetski tenkovi imaju dvodijelne potporne kotače, a njemački iste postavljene u tri reda (paralelno dakako). Na sve tenkove ugrađuju se torzioni, lisnati i spiralni gibnjevi, a dodaju im se još i hidraulični i zračni amortizeri. Sve to tenkovima povećava akcijski radijus (ode, tuče se i vrati se po gorivo – po Athumanunhu), pa on sada iznosi 200 do 300 km. Na kraju kako je to već Athumanunhu postala navika prikazana je sličica na kojoj se vidi njemački tenk Tiger s oznakom A11 koju će Athumanunh jednom kasnije objasniti, a po trodijelnoj kopnenoj kamuflaži Athumanunh vidi da se radi o tenkovima koji se i dalje hrabro tuku, ali i sve teže zaustavljaju savezničke tenkove negdje 1944. godine.
Post je objavljen 08.09.2006. u 23:13 sati.