Sve manje ideja mi pada za naslove... Mislim da nema potrebe naglašavat da je prvi tjedan škole iza mene... U ovih tjedan dana kolko idem u drugi razred sam naučio jednu veliku mudrost: Dobar profesor je onaj koji sve svoje probleme ostavlja izvan vrata učione, a najbolji je onaj koji i sam ostane tamo. Živio moj profesor informatike!! I tak vidio ja stare školske face, upozno neke nove koji su malo fulali godinu, a sve mi se čini i školu... Profe nas već bombardiraju gradivom. A šta bi ja drugo i očekivo kad su oni plaćeni da nas muče. Da sam mazohist radovao bi se svakom novom odlasku u školu. Al dobro je to nekak. Ne znam kak je u ostalim gimnazijama, al u ovoj sisačkoj obavezno izgubimo i do 4-5 nastavnih sati u mjesec i pol dana, a često i više. Profa jednostavno dođe i kaže da ne moramo doć na idući sat. I, što je najbolje, nikad nismo nadoknađivali izgubljeno. Škola je zakon (čt. zahod).
Eto sad kad smo razjasnili neke stvari o mojoj školi, koje su već postale rutinski dosadne, mislim da je vrijeme da se ja uhvatim nekih ozbiljnih stvari i stvarčica. Danas sam naišo na jedan zanimljiv tekst pa bi ga ja volio onak malo prepisat i objavit na svom blogu. Pa, dozvolite, evo ga:
Hudson Taylor, glasoviti misionar koji je osnovao kršćansku misiju za Kinu, bio je veliki Božji sluga. Međutim, nakon žestoke Bokserske pobune u Kini godine 1900. u kojoj je na stotine misionara pogubljeno, Taylor se našao u velikoj tjeskobi, a zdravlje mu je bilo opasno ugroženo. Pri kraju svojeg ovozemaljskog života napisao je: "Toliko sam slab da više ne mogu raditi. Ne mogu ni čitati Bibliju; ne mogu se čak ni moliti. Jedino mogu ležati i smiriti se u Božjem naručju poput djeteta koje se pouzdaje u svojeg oca."
Jeste li ikad proživljavali takvu tjeskobu, umorna tijela i bolesna srca? Je li vam teško usredotočiti se na obećanja zapisana u Bibliji? Jeste li u takvom stanju da se više ne možete ni moliti? Nemojte se otpisati jer niste duhovni otpadnik. Pridružili ste se skupini Božjega naroda koji je također iskusio mračna razdoblja svoje duše.
I kad izdržimo takvo razdoblje, možemo se jedino, a i trebali bismo dakako, smiriti u tišini poput djeteta u naručju svojeg nebeskog Oca. Tu riječi nisu potrebne. Otac koji tješi svoje dijete ne očekuje da će ono razgovarati s njim. A to ne očekuje ni Bog. Zna da nam je potrebna Njegova brižna utjeha. U trenucima nevolja, Njegova nas milost podupire (Psalam 94:18): "Noga mi posrće, dobrota me Tvoja, o Jahve, podupire!" Možemo se pouzdati u Njega da nas provede kroz mračna razdoblja u kojima se nalazi naša duša u praskozorje i svanuće novoga dana punog svijetla Njegove ljubavi i milosti.
Kad nam ne preostane ništa osim Boga. znat ćemo da nam je Bog doista dovoljan.
Aj narode pozdrav!
Post je objavljen 08.09.2006. u 22:55 sati.