I reče Bog: "A ovo znamen je Saveza koji stavljam između sebe i vas i svih živih bića što su s vama, za naraštaje buduće: Dugu svoju u oblak stavljam, da zalogom bude Savezu između mene i zemlje. Kad oblake nad zemlju navučem i duga se u oblaku pokaže, spomenut ću se Saveza svoga, Saveza između mene i vas i stvorenja svakoga živog: potopa više neće biti da uništi svako biće. U oblaku kad se pojavi duga, ja ću je vidjeti i vjekovnog ću se sjećati Saveza između Boga i svake žive duše, svakog tijela na zemlji." I reče Bog Noi: "To neka je znak Saveza koji sam postavio između sebe i svih živih bića što su na zemlji."
Stari Zavjet, Postanak 9
Duga. Od djetinjstva za mene najljepša prirodna pojava. Blistava ljepotica na oblačnom nebu, čudesna glasnica nepoznate sreće. Nekoliko godina živjeli smo u zgradi koja je bila okrenuta balkonom i prozorima dječje sobe prema istoku. Stanovali smo na prvom katu. Ispod nas bila je pješačka zona i ljudi su onuda prolazili prema središtu grada. Brat i ja izvirivali bismo kroz prozore i promatrali prolaznike. Nismo željeli biti viđeni, bilo nam je neugodno kad bi netko pogledao gore i osmjehnuo se našim dječjim licima. Ljeti bi se u kasnim poslijepodnevnim satima na gradić pokatkad obrušile oluje. Tresla bi se dvostruka prozorska stakla, ponekad udarana i zrnima otopljene tuče. Gromovi bi se prolamali i osluškivali smo kako kola sv. Ilije prilaze sve bliže i bliže. Na kraju bi oluja iscrpila svoju ogromnu snagu i posljednji pramenovi kišnih kapi bubnjali bi po opustjelim ulicama. Sa zapada bi se pojavile kose zrake poslijepodnevnog sunca. Bio je to znak. Najava njenog dolaska. Kroz širom otvorene prozore gledali smo kako se stvara skladan luk kristalno čistih boja. Kad je nebo u pozadini ostalo pokriveno crnilom odlazećih oblaka, izgledala je još nevjerojatnija, potpuno nestvarna tvorevina sazdana od treperavog obojenog svjetla.
Nikad nisam mogla prestati gledati u dugu, sve dok se njene boje ne bi počele topiti, blijediti i nestajati. Sunce je obično privuklo ljude koji su se za oluje bili nekamo sklonili. Prolazili su okupanim nogostupom ispod naših prozora. Uvijek sam u tim trenucima poželjela vikati, pozivati ljude da stanu, da pogledaju dugu, da je netremice gledaju u tim kratkim minutama koje prethode njezinu nestanku. No znala sam da nema smisla, da bih ispala glupa. Tako smo brat i ja zatravljeno gledali obaviještavajući povremeno roditelje o stanju njezina postojanja. Ponekad su i oni gledali s nama, objašnjavali nam kako duga nastaje i zašto nestaje. Mama nam je ispričala priču o djevojčici koja je željela biti dječak i, pokušavajući proći ispod duge kako bi joj se želja ispunila, utopila se u močvari. Kasnije sam se prisjetila tih trenutaka čitajući priču Dinka Šimunovića, zasigurno jednu od najžalosnijih priča koju sam ikad pročitala. No žalost nad sudbinom nesretne Srne nije umanjila moju ljubav prema raznobojnoj vladarici oblačnog neba.
Kasnije sam živjela u svijetu gdje duge nisu bile tako česte. Nekako su me izbjegavale, rijetko se ukazujući mojim željnim očima. Osobito ih rijetko viđam iznad Zagreba, gdje visoke zgrade zaklanjaju slobodan pogled prema cjelini nebeskoga svoda. Sigurno je sad negdje duga, pomislim kad nakon jake kiše grane sunce, a dio neba ostane zamračen kišnim oblacima. Jednom sam čak zaobilazila zgrade u kvartu da je vidim, bila sam sigurna da je negdje na nebu, samo je ja nisam mogla vidjeti. I nisam je našla, nije mi bila namijenjena.
Pojava duge za mene je poseban dar, to je nešto što će mi uljepšati dan, a u živom će sjećanju ostati još dugo, svaki put kad prođem pored mjesta gdje sam je ugledala.
Jučer oko sedam sati ujutro hitala sam dugom ulicom prema tramvajskoj stanici. Nebo je bilo djelomično vedro, no pojedine tanke nakupine oblaka bile su razbacane na sve strane. Sunce se poprilično odiglo od tla, no još je bilo nisko i bacalo kose zrake kroz tu neobičnu, mjestimice zamućenu atmosferu. Iznenada sam je ugledala! Lijevo od sunca, a ne na suprotnoj strani kako je uobičajeno, blistao je i preljevao se u svih sedam boja mali odsječak nebeske ljepotice. Nije bilo kiše niti je djelovalo kao da će je biti. Koji je to roj sićušnih kapi stvorio nebesku prizmu i podario zemlji tu ljepotu? Viđala sam dugine boje i u kapljicama vode raspršenim oko slapova, ili kad bi neki komadić stakla slučajno prelomio sunčevu svjetlost na pravi način. Ali nikad to nisam vidjela na nebu. Sličica uz tekst nađena na Google-u najsličnija je onome što sam vidjela. Hodala sam kao mjesečar, ne mogavši otrgnuti pogled od ljepote. Da nisam išla na posao, stajala bih nepomično dok čudesna igra vode i svjetla ne bi završila. Preplavili su me valovi osjećaja.
Kasnije tog dana odala sam zajedno s mnogima posljednju počast gospodinu kojemu dugujem veliku zahvalnost za ulogu koju je kao čovjek i kao stručnjak odigrao u mom profesionalnom životu. Nije li mi nebo na dan njegova pogreba podarilo još jednu potvrdu da završetak života nije i njegov kraj?...
Post je objavljen 08.09.2006. u 22:30 sati.