Zašto uopće želimo držati nekoga za ruku?
Zašto pristajemo trpjeti njegovo kašnjenje,
njegove djetinjaste prijatelje,
smrad njegovog jutarnjeg daha?
Zašto želimo činiti usluge prijateljima?
Zašto pristajemo trpjeti dim njihovih cigareta,
glumiti naklonost njihovim partnerima?
Zašto smo spremni radi nekog odnosa žrtvovati sebe, vlastite ciljeve i ugodu?
Zato što se želimo prepustiti nekome,
želimo da netko vuče naše niti,
da nas spasi od nas samih, naše dosade i letargije,
da nas izvuče iz kreveta,
pobrka nam posteljinu
i zabrani nam povratak u to mjesto pasivnosti.
Što mi tražimo u životu?
Ne tražimo ni ljubav ni prijateljstvo ni sreću ni identitet –
tražimo iznenađenje, šok, utjecaje.
Tražimo nekog čovjeka, neku silu, neko uvjerenje
koje će nas provlačiti kroz život.
Nismo izbirljivi.
Nismo racionalni.
Pristajemo na sve.
Spremni smo svoj život prepustiti grupi ljudi,
jednom partneru
ili čak nekoj nikad dokazanoj sili.
Želimo da nam netko do temelja sruši sve što smo izgradili
kako bi nas natjerao da opet gradimo.
Želimo da netko stalno preispituje naš život,
sve što radimo i sve što ne radimo,
da svojim bićem potrese naš život,
da nas šokira,
da nas naprosto iščupa iz ukupnosti svijeta
i prisili nas da u njemu pronađemo pravoga sebe.
Post je objavljen 08.09.2006. u 20:20 sati.