Gospodin doktor dolijao. Uhvaćena lija punih ustiju perja ali tvrdi da je koka živa i zdrava. Navodno emigrirala u Australiju... Naravno, hrvatski narod blazirano dočekuje novosti, zar da budemo iznenađeni? Ljudi će bit frapirani samo ako doktora doista i osude za nešto. Dobit će dva mjeseca uvjetno i može nazad na posao.
Njegova priča o teoriji zavjere dostojna je bolivudskog scenarija.
Pa, čuj, možda ga uspije i unovčiti. Sam bog zna da našim scenaristima sapunica već ponestaje ideja... Možda malo podcjenjuje i vrijeđa pamet pravosudnih eksperata kad pokušava tom bijedom izlikom od priče puhnuti dim u lice pravde, ali opet - samo bog i ovaj narod znaju koliko je takvih idiotizama prošlo nekažnjeno kroz naše sudnice. A bome i mimo njih!
Ali ako već ne dobije kaznu od našeg dičnog pravosuđa, ja sam za to da ga se nagradi našom verzijom zlatne maline za najnebulozniju obranu godine.
Pa zar nije mogao smisliti ništa orginalnije?
Da mi je znati koliko plaća onog svog odvjetnika?! Možda ipak ne dovoljno? Kad je čovjek bio prosiljen odat se kriminalu
da si plati režije. Jedva čekam da čujem njegovu verziju priče.
To će bit dobitnik Oscara, vjerujte mi! Samo, valjda neće maznut priču svog branjenika i reć da je to teorija zavjere...
Ili hoće? Pošto oklada?
Eto. A čovjek bi očekivao da ću se nakon višemjesečne pauze vratiti optimistična i pozitivna. Ili ako već ne to, a ono bar puna novih ideja. Ma, bar sa jednom novom idejom. Iskricom??
Ne. Ništa. Posušje.
Ja opet pilim po istom starom gudalu.
Iako se iz učestalosti mojih postova u posljednja dva-tri mjeseca može zaključiti da smo se nestea, ja i zgodni dalmatinac nasukali na pustom otoku... you wish..
Samo sam izgubila radnu naviku, odnosno toliko potrebni poticaj da zadržoim dupe na stolici dovoljno dugo da sastavim i napišem smislenu rečenicu.
A danas pada kiša. I nitko mi ne odgovara na sms-ove, na koje sam se ponovo navukla, nakon dugog i sad već očigledno neuspješnog odvikavanja...
I sama sam doma. Pa sam nakon početnog oduševljenja što sam konačno king of a castle, shvatila da sam izgubila drevnu istočnjačku vještinu pronicanja u samoga sebe, i da se defacto- dosađujem.
Eto. To je istina.
Nemam baš ništa pametno za reći, nisam ni postala ništa mudrija nego prije, a nisam ni naučila bog zna šta.
Pročitala sam par knjiga koje su u normalnim okolnostima čisti gubitak vremena i prostora na polici, pogledala par dokumentaraca na Travelu i National Geograficu tek toliko da uspostavim neki odnos između količine zdravih informacija i čistog šunda koje putem medija unosim u sebe...
Mislim da je neki pametnjaković negdje napisao da je jadan mozak u onoga koji se dosađuje kad ostane sam.
a mislim da je stvar samo u nedostatku mašte. I poduzetnosti.
Tehnički rečeno, mogla bih si naći neku drugu zabavu od lupkanja po tastaturi, ali brate - ne da mi se!!
Post je objavljen 08.09.2006. u 12:57 sati.