Zašto ljudi gube nadu? Pa na kraju, nada je sve što nam ostaje...kada sve lađe potonu i kada se otope svi glečeri...nada je ono što nas drži na životu...svatko nosi svoj križ i svakome je njegov križ najteži...svima nama se uvijek čini kako u susjedovom dvorištu raste zelenija trava...volim ljude puno entuzijazma, pune životne energija koja im omogućava da i u najtežim životnim trenutcima odvoje malo vremena i za one sitne životne radosti...jer netko je davno rekao...život čini oni mali, kratki momenti sreće...skupi ih što više i to će ti život biti sretniji...divim se ljudima koji ne očajavaju...čovjeku koji je ostao paraliziran vjerovatno do kraja života, a svejedno pronalazi radost u svakome novome danu i ne očajava zbog situacije u kojoj se nalazi...divim se ljudima koji su nekom nezgodom ostali bez nekog od ektremiteta, ali svejedno sanjaju kako će se popesti na najvišu planinu na svijetu...cijenim ljudi koji se mogu podignuti...nakon što padnu...
Ima ljudi koji se ogriješe...o zakon...i spremno prihvate svoj križ...ne očajavaju...pokušavaju iz novonastale situacije izvući najbolje...ne odaju se malodušnosti i nezainteresoranosti...prihvaćaju kaznu za svoje grije i trude se biti bolje osobe nego sto su bili...poštujem takve ljude koji si ne dozvoljavaju da im najgora situacija izvuće ono najgore iz njih...ne predaju se...znaju da gore nemože...
Poznajem ljude, sa invaliditetom...fizičkim i/ili psihičkim...ponekad je jedno povezano s drugim...ali poznajem i ljude koji se u takvim situacijama ne predaju...postavljaju si ljestvicu života visoko i pokušavaju je dosegnuti...nisu nerealni, daguska...svijesni su svojih ogranićenja, ali to im ne smeta da se trude...da pokušavaju...stvarno se divim takvim ljudima...
Kada bih se našao u takvoj situaciji, stvarno neznam kako bih postupio...volim vjerovati da nebih odustao...da se nebih prepustio malodušnosti...volim vjerovati da bih se...podigao...
Post je objavljen 08.09.2006. u 12:28 sati.