Prvi susret - tužna priča, ali zapravo ništa posebno. Usne ne govore ništa,a sve ostalo je ponekad tako teško razumjeti. On ju gleda ravno u oči, a ona samo stoji na mjestu. On se ponaša kao da je nevidljiv, a ona i dalje samo stoji. Iako joj nezna ime, u očima joj vidi sve što treba znati. U očima joj, nažalost, vidi ono što je uvijek tamo. Crno oko - ta beskonačna crna rupa u koju je propao princ na bijelom konju jer ju je predugo pustio da ide po svijetu sama. Izgubljena, ne znajući da li je ispravno skrenula, ona samo ide dalje, digne se nakon svakog kraha i nastavi. Njegov ju pogled sad ljuti jer zna da daje bespotrebnu nadu koju ona odmah odbacuje. Po 'ko zna koji put, napokon se okrene & nastavi dalje. No vani je mrak i ona jš neko vrijeme nosi sa sobom lik tog čovjeka za kojeg joj se na trenutak učinilo da joj želi reći toliko toga... No jedna je riječ previše, a dvije premalo. I kako bi u ovako tamnoj noći nevidljivog čovjeka mogla slijediti ona - djevojka koje već odavno nema više tu. A toliko bi joj toga taj čovjek mogao pokazati ako bi joj kojim slučajem pružio ruku i ako bi ona tu ruku kojim slučajem prihvatila i ako bi ga u tom slučaju odlučila slijediti. Možda ipak ne... Svaki susret - tužna priča, ali zapravo ništa posebno jer on njoj i dalje nezna ime...
Post je objavljen 08.09.2006. u 12:17 sati.