"Kako nećeš mi nedostajati kad prolazit ću zelenim alejama borova, a tvoje usne neće izgovarati:
"Oh, kako lijepo mirišu".
Tvoje tijelo zamijenit ću jastukom i čvrsto se uz njega privijati dok zamišljam kako me grliš svojim toplim rukama, a tvoj dah nedostaje mi na orošenom, hladnom čelu.
Slušat ću usamljeno disanje u mračnoj noći, zvjezdanoj tamo negdje daleko iza oblaka i skrivati se među znojem natopljenim plahtama što još uvijek mirišu na naše zadnje veče.
Tvoji dugi prsti neće mrsiti mi kosu - lelujat će sama kad jednom skupim snage da ponovno prigrlim svoju staru ljubav - jedinu koja me nikada nije napustila.
Pokraj mene ljetni vjetar nosit će bezbrojne pahulje, a moj pogled lutat će u daljini, beznadno očekujući onu jednu, daleku, onu koja nije tu.
Krila što si mi bio poklonio otežat će na dugim šetnjama po kiši što dijelit ću ih s tvojom slatkom uspomenom i, s vremenom, zaboravit će letjeti.
Često stajat ću tamo gdje su, jednom, tvoji tragovi stajali u pijesku, a u očima mi sjat će narančasti mjesec.
Tijelo će mi drhtati od groznice osamljene, ogoljele duše i sjećat ću se riječi što si ih davno bio izgovorio nekim stranim, hladnim, izvježbanim glasom…
…
- Da - šapnut ću, - obećajem.
- Bit ću hrabra."
Post je objavljen 08.09.2006. u 02:41 sati.