Vratila sam se upravo s Jaruna.Bili smo ,moj dečko,a i njegovi frendovi koji su upali na fax.Pa su se povodom toga malo zacugali i sa skate-ovima se razbacali po Jarunskom limu. Mjesečeva djeta je odlično uspjela i nemogu biti zadovoljnija nego što jesam.No pošto sam se iznevjerila u ova dva mjeseca jer sam zbrajala kalorije.Sutra sam na vodi i do ne iznemoglosti. Moje zbrojene kalorije u zadnjih 68 dana iznose 20486 kalorija.Odvratno stim da sam 15 dana od toga svega bila na vodi.Dakle...fuj.Ima jedan dan kada sam pojela oko 1600 kalorija...ali sutradan sam pojela samo 13.Hehehe.
Odlučila sam biti na vodi dok mi se tlo ne počne micati pod nogama i dok ne počnem padati u nesvjest i tresti se.Znači nekih tjedan, tjedan i pol. Prvih par sati je jako teško i nemožete prestati misliti na hranu ali kada vas glad prođe osječate se preeeejeeeebenooo.Samo treba istrpiti glad i treba biti jači od nje i vaši problemi su riješeni.Koliko sam čula naša bilježnica odlično napreduje i izgleda da moramo čestitati DEBELOJ LEPTIRICI na odlično brzo izgubljene 3 kile u samo 4 dana!!! ČESTITKE!! Nadam se da češ tako nastaviti i da češ doći do željenog cilja (znam koliko to želiš). imam nešto zanimljivo za vas. Našla sam svoje "bulimične dnevnike" koje sam pisala dok sam imala bulimiju i samo ću vam prepisati jedan tekst koji je bio napisan na rubu očaja.Sve MIE I ANE OBRATITE POZORNOST. Imala sam samo 13 godina i tekst je napisan tako da nikada nebi mogli reć da je to 13-o godišnjak napisao.
________________________________________________________________________________
Dragi moj dnevniče!
Kraj ljeta je....
Znam da te iscrpljujem svim ovim tekstovima ali moram se nekome obratiti i ispovijediti. Oprosti što močim tvoje stranice svojim slanim suzama,izgleda da su suze jedino što je ostalo u meni. Nisam sigurna zašto plačem niti zašto ti sada želim ispričati nešto,i neznam dal sam sretna ili sam tužna. Osječam se kao da je dio mene umro.Strah me je,jako me je strah. Prije ljeta sam došla tu sa nekih 76 kila, a sada imam 49. Znam da bi trebala biti sretna ali sam iscpljena. Koža mi je požutila i zubi su mi u užasnom stanju,prsti su mi krvavi i često iskašljavam krv.Nekada mi se zna desiti da mi samo odjednom iz čista mira počne curiti krv iz nosa,skroz sam se promijenila. Ne osječam tlo pod kojim hodam jer je moja opsesija došla do te mjere da mi se tlo izmiče pod nogama.Nekada nemogu gledati jer me oči toliko bole da mi se zacrni cjela slika.Povukla sam se u sebe i satima znam stajati ispred ogledala i pitati se dali je ovo bio jedini način da dođem do svog cilja.Osječam se isprazno.Jer svaki dan izbacujem svoju dušu iz sebe.Ono što me nekada činilo čovjekom je sada ostalo u kanalizaciji.Mislim da sam počela samu sebe jest.Čak ni ne jedem mnogo ali navika mojeg tjela da izbacuje nepotrebno se i dalje nastavlja.Agonija me proždire. Nemogu to više kontrolirati nekada mi samo od sebe jednostavno izađe van. Ne razumijem kako,rekla sam da neću to više raditi i uistinu nisam jela već tjedan dana ,od sada mi samo kiselina i žuć izlazi kroz usta.Osječam se nepotpuno.Oduvijek sam htjela biti idol savršenstva i sada kada sam napokon to i dobila nisam sigurna dali ću to moći podnjeti.Ljudi se ponašaju drugačije prema meni nekako su svi spremni za razgovore, možda je to klopka? možda je zezancija,možda me samo provociraju.Nemogu vjerovati da ustvari suprotni spol razgovara samnom,i to na nekom intimnijem području.Neznam objasniti to.Nisam spremna na drastične promjene.Nekada znam sjeti na krov svoje vikendice i promatrati mjesec i zvjezde,slike mi prolaze kroz glavu.Nije mi jasno. Neke stvari se očito nemogu dokazati niti pokazati a ja se osječam tako čudno.Počela sam slušati slike,više ih ne gledam nego ih čujem sve je nekako osjetljivo i bojim se izaći van,bojim se da me vjetar ne odnese. Sva moja roba sada leluja na vjetru i tjera mi hladnoću u kosti. Ja mislim da sam bolesna. Kosa mi odpada. Dali je vrijeme da prestanem? ili možda ne.... možda mi je drago što se ljudi ne deru više zamnom na bahate i jako uvredljive načine, možda mi paše pozornost koju sada dobivam kada ljudi ostanu bez riječi i okreću se zamnom. Dali sam savršena? Opet mi se diže želudac i osječam da će mi se uskoro cjeli svijet srušiti, i tako će se nastaviti dok jednog dana samu sebe ne izbacim u školjku,dok ne nestanem... možda bi i trebala nestati,jer ne cijenim ono što imam....dala bi sve na svijetu samo da prestane,samo da se ne dere više na mene,da ne boli i da me ne tjera na još. Imam žuljeve na koljenima i jedina prijateljica sada je moj wc. Više vremena provodim u njemu nego bilo gdje drugdje,ljudi se brinu. Možda bi trebala misliti na sebe...zanima me dali neke druge cure ovo sada proživljavaju...htjela bih znati...Prijateljica me zove,izgleda da je došlo vrijeme da još jednom padnem na koljena i ispustim ono malo što je ostalo,a onda sa suzama izaći van i nadati se da će prestati... POSTALA SAM ROB VLASTITOG TIJELA...
_________________________________________________________________________________
Neznam zašto ali ovaj tekst me uvijek rastuži.....kada se sjetim.....Tko se nije našao u ovome tekstu neka zna da mu je dobro tako...i neka nikada ne dođe do toga....najgore što vam se može dogoditi je kada vam je svejedno hočete li živjeti ili umrijeti...
Cure pozdravljam vas...pusa
Post je objavljen 07.09.2006. u 23:04 sati.