...evo prošao je skoro tjedan od nedjelje...dana kad si ponovno bio moj nakon dugog vremena...i opet je sve isto...ovu ćeš nedjelju možda drugoj krasti poljupce...a ja ću razmišljati o tome kako sam barem kratko bila sretna...i moliti da ponovno budem...još mi odjekuju tvoje riječi da odlaziš...daj mi vrati srce...da ga mogu nekom drugome pokloniti...da te mogu izbrisati...jer nakon tebe mi više nitko nije vrijedan...svaka tvoja nevjera je komadić razbijenog stakla u srcu...svaka tvoja riječ o nekoj drugoj je sol na rani...toliko me boliš...a užasno te volim...ne želim doživjeti dan kad odeš drugoj...tada ću umrijeti u praznoj postelji...s usnama na tvojoj slici...s posljednom suzom na jastuku na kojem je ostao tvoj miris...izgovorit ću tvoje ime glasno...jer ono nosim u srcu kao vječnu ljubav...koja ubija...neka čuju koliko sam te jako voljela...znaj da si mi bio sve...sklopit ću oči...u njim tvoj lik...pasti će slika iz ruke..tvoja...ona gdje smo zajedno...nekad davno...dok je trajalo...sve će tada nestati...možda ću tamo negdje biti sretna...jer znam da bez tebe živjeti neću...kad ti jave da sam zauvijek sklopila oči zbog tebe možda shvatiš da sam te voljela...i da ti nisam lagala da si mi sve...tvojim odlaskom ugasit će se i moj život...samo ti me možeš spasiti...ali nije ti dovoljno stalo...nadam se da ćeš jednom nekom pričati o meni...kako sam te bezuvjetno voljela...i život dala za tebe...pričaj o jednoj tužnoj ljubavnoj priči...i ne krivi sebe...znala sam tko si...ali svejedno sam ti se dala...potpuno...oživi me...barem uspomenom...
Post je objavljen 07.09.2006. u 22:03 sati.