Slušam Casha kako pjeva o
sramoti ponosa bijelog čovjeka.
Ušao sam tiho u neko više stanje
gdje stanuju misli koje ne dijelim.
Tražio sam jednu od njih, baš onu
koju ne mogu priuštiti da izgubim.
Suze su kapale na zamišljeni svijet,
a izvana izgledah staložen i miran.
Grimasa gađenja
između plača i osmijeha.
Ritam se miješa s mirisima opijata
koje otvoreni prozor pušta u nosnice.
Netko leži u krilu žene dok puši
američku proizvodnju mašte.
Cash je i njemu zvučna kulisa.
Sjaj pada i veličina morala
zgažene crvene rase.
Osmijeh se skriva iza boli
i ogledala u kojem se još
mogu ogledati bez srama,
žene pred kojom mogu otkriti
sve nesigurnosti i strahove.
Za promjenu.
Neko više stanje.
Bez mirisa riječi
i njihove praznine.
Zagrljeni u buđenju
pronađene misli.
Post je objavljen 07.09.2006. u 22:02 sati.