Danas sam se nasla u situaciji u kojij se sjetish koliko je vazno imati prijatelja. Znate to su one situacije kad vam se tlo trese pod nogama, i zivot vam vishe ne djeluje veselo, a svijet postaje sve samo ne ugodno mjesto za zivot. Srecom on je bio tu.. miran u mome nemiru, postojan i cvrst u mojoj panici, sa hrpom budalastih tema i pitanja ne bi li moje misli maknuo iz ciste crne boje i barem malo ih pospricao plavom i ruzicastom..sto mu je i uspjelo. Bio je tu, samo je bio tu...i to je bilo dovoljno. Tu da ti kaze da vrijedis kada mislis da ne, da si hrabra kada se sramis svoga kukavicluka, tu da ti pokaze tvoju drugu, tvoju bolju stanu...da ti posudi svoje oci da se njima pogledas. Takav prijatelj cini da osjecas zahvalnost na cistom postojanju, i sto ti je nebo poslalo takvu osobu u zivot.
Prijatelji su dar koji cemo jednoga dana morati vratiti.
Dobro se sjetiti toga prije nego icim zanemarimo prijatelja, ili uvrijedimo nepaznjom il` propustom.
Post je objavljen 07.09.2006. u 20:13 sati.