Ovo je Lea.
Leu su moja starija nećakinja Jelena i njezin dragi prije nekoliko tjedana pokupili s ulice.
Šetali su... dan je bio kišni. I začuli cviljenje u grmu.
Bila je to Lea. Tada još bezimeno, ničije stvorenje.
Koje je tek nedavno ugledalo svijet.
I odmah postalo ničije - neželjeno, odbačeno, osuđeno na smrt od gladi. Prljavo, buhljivo, ušljivo, gladno ... na smrt prestrašeno.
I naravno - nisu mogli samo tako proći kraj nje. Moji dragi - Jelena i njezin dragi.
Sad je Lea okupana i sita. I zna da je vole.
I postaje već pomalo "zločesta".
Kao sva ljudska i životinjska djeca koja znaju da su voljena ... i koja se osjećaju sigurno.
I dobila je ime - ni više ni manje nego ime jedne princeze.
One iz "Ratova zvijezda".
Moja je draga nećakinja Jeca svježe diplomirana, još nezaposlena pravnica.
Pa je, naravno, tetka Rusalka postala Lein sponzor.
Platila sam dva cijepljenja... i ampulicu frontlinea ... i nešto keksića i konzervica.
A "krstitke" me tek čekaju.
"Kumica" se mora iskazati: košarica, zahodić, povodac, igračkice...
Lea je već nekoliko puta bila kod mene u gostima.
Uspjela se pokakiti na pločice u kuhinji ...i osvojiti Rusalkino srce.
A čije - ne bi?
Lea: Tko to stanuje ... iza ogledala?
Video je malo taman.
Ali je zato Leina budućnost - svijetla.
P.S.
Leine šapice bile su dio moje mobe za spremanje tavana.
S tavana smo skinuli stare deke. Koje su već "otputovale" u osječko sklonište za pse.
Koje je puno "lea" čija budućnost nije baš svijetla.
Ali ni potpuno crna - jer ipak više nisu na ulici.