Dobar dio kolovoza pristalice DUI-ja, vodeće partije Albanaca u Makedoniji, po nekoliko sati dnevno na raznim mjestima u Skopju blokirale su promet. Bez obzira što je u gradu promet riješen dosta solidno, blokada uskog grla na Bit pazaru koji se nalazi na samoj granici između albanskog i makedonskog dijela grada uvijek izazove potpuni prometni kolaps. Albanci su time poslali upozorenje što su sve u stanju učiniti ako im se hoće. Ljuti su, jer je VMRO prekršio nepisano pravilo po kojem vodeća makedonska stranka za koalicijskog partnera u vladi uvijek izabire najjaču albansku stranku i time onemogučio DUI, inače političko krilo UČK u Makedoniji, pristup izvršnoj vlasti. Kad je već tako, radikalni Albanci nisu časili ni časa da ponovo dovedu u pitanje legitimitet makedonske države. Lider DUI-ja Ali Ahmeti grmio je preko novina: „Pobijedili smo 2001. godine - pobjedit ćemo i sad!“ čime je jasno aludirao na rat Albanaca i Makedonaca iz 2001. godine. To je toliko iziritiralo jednog makedonskog režisera da ga je javno preko novina izazvao na dvoboj i ostavio Ahmetiju da bira oružje. Nije jasno je li Ahmeti već prihvatio megdan, ali znajući koliko je kanun Leka Djukadjinija jak u njegovoj biračkoj bazi - morat će, nema mu druge.
Albanske prijetnje u Makedoniji nisu slučajne. Makedonija, Srbija i Crna Gora su slabe države, svaka opterećena svojim bremenom problema, što Albaniju danas čini kudikamo većim i moćnijim susjedom nego što je bila u vrijeme velike Jugoslavije. Kao izraz narasle moći u odnosu na usitnjeno susjedstvo može se protumačiti provokativna izjava savjetnika albanskog premijera s kraja kolovoza da čak pet balkanskih država u kojima žive Albanci "nisu prirodne tvorevine". Iako je riječ o izjavi jedne, makar visokopozicionirane osobe, a ne o službenom političkom stavu - ovaj signal iz Tirane ne sluti na dobro. Savjetnikov poslodavac Berisha je već nekoliko puta dobio po repu od Europske Unije zbog velikodržavnih stavova koji su nespojivi s vrednotama Europske povelje. Međutim, rijetko se u balkanskim gudurama puno mari za neku tamo povelju. Albanski problem je i dalje dramatično otvoren u Srbiji, nešto blaže u Makedoniji, a Tirana lagano nagovještava da bi mogao biti otvoren i u Crnoj Gori i Grčkoj… Nije ni čudo onda što Ahmeti zvecka oružjem, pogotovo što se dobro zna s kakvim arsenalom barata: NATO-vo skupljanje oružja UČK u Makedoniji bila je čista lakrdija u kojoj je predano nekoliko kubura, buzovana i tandžara.
Istovremeno, već tradicionalno prigodom izbora u Crnoj Gori, traju trvenja oko većinski albanske općine Tuzi na rubu Podgorice u pravcu Skadra, koja je ukinuta 1957. godine. Albanci hoće natrag svoju općinu, a Crnogorci su oprezni, jer se plaše koliko iredente, toliko i mogućih reakcija sa svog prosrpskog boka. Vođa Albanske alternative u Crnoj Gori Nik Đeljošaj ovako slika partnerstvo albanskih i crnogorskih političkih lidera: “To to nikada nije bila ravnopravna ruka partnerstva sa albanskom zajednicom (…), već uvijek i samo ruka vlastodršca koja jednako bezobzirno traži i uzima, kao što bezobzirno krši sopstvena obećanja”. Đeljošaj je još dodao da su Albanci na svim dosadašnjim takozvanim historijskim izborima za Crnu Goru, birali “manje zlo”, što su pokazali i na referendumu “bez obzira na sve nepravde i diskriminaciju koju godinama podnose od vladajućih struktura”. A ovih dana novi incident i u Ulcinju koji je preko 90% albanski: spomenik Njegošu urešen je kapom UČK. Izgleda da se u crnogorsko-albanskom braku iz računa polako naziru napukline.
Na sjeveru u Srbiji, javno mnijenje je iscipelarilo UN pregovarača za pitanje Kosova Ahtisarija zbog još jedne malumne izjave da Srbi kao narod trebaju snositi posljedice Miloševićeve politike i da zbog toga nikakva podjela Kosova ne dolazi u obzir. Radi se naime o nespretnosti i konfuziji u UN pregovaračkom timu koji u nedostatku pravnih rješenja očajnički srlja u instaliranje kolektivne krivice. To je došlo kao kec na desetku posrnulom Koštunici koji je jedva dočekao da međunarodnu zajednicu optuži za zavjeru: "Nije teško zapamtiti njegovu izjavu jer je ona u svojoj brutalnosti više nego jasna i ideološki prepoznatljiva. Ahtisari je rekao da su Srbi krivi kao narod. Kada čujete tu izjavu, sve priče i zamagljivanja o nekom užem ili širem kontekstu su besmislene. Srpski narod je dobro upoznao jedini kontekst tog žiga.” Koštunica je tome dodao jednu u osnovi točnu izjavu da bi onda po tom kriteriju neki narodi trebali snositi teritorijalne posljedice za Prvi svjetski rat u Srbiji, neki za Jasenovac, neki za holokaust itd.
Dežurni mitoman Vuk Drašković je na Ahtisarijevu provalu još jače svršio i pozvao na osnivanje nekakve “međunarodne komisije za ustanovljavanje istorijske odgovornosti za stanje na Kosovu”. Vjerojatno je legendarni Vuk u Ahtisarijevoj nespretnosti ugledao zlatnu prigodu da godinama podbočen o konferencijski stol drvi i gusli o istoriji. Graju oko podjele Kosova su potpomogli i albanski gerilci koji su eksplozivom zasuli srpski kafić u Sjevernoj Mitrovici i pritom pukim čudim ranili samo osam ljudi. Naime, bomba je pala terasu kafića “Dolče vita” u blizini mosta koji dijeli albanski i srpski dio grada, a terasa je u tom času bila prepuna ljudi. Poslovično efikasni Kosovski policijski servis (KPS) ulovio je neko hemofilično dijete i optužio ga za bombaški napad, mada su očevici tvrdili da je bombaš bio srednjih godina.
U međuvremenu radikali su orbi et orbi predstavili obranu Vojislava Šešelja pred Haškim tribunalom u nazočnosti kompletne srbijanske mitomanske elite u njima omiljenom Sava Centru. Papu Ivana Pavla II optužuju za genocid nad Srbima po zapovjednoj odgovornosti, a svijetu poručuju da ne odustaju od granica Virovitica-Karlobag-Senj. Mega-aplauz je odjeknuo kako u dvorani tako i u medijima, pa Crnčević, Čavoški i ekipa najavljuju povratak na “istorijske” granice.
S druge strane mosta “Gazela”, suđenje za Đinđićevo ubojstvo ide po planu. Odstupio je glavni sudac, a jednome od glavnih svjedoka je pred kućom miniran automobil. Neizvjesno je kad će se i kako suđenje nastaviti. Koliko je demokratska Srbija poljuljana dokazuju i prijeteći pucnjevi upućeni Nataši Kandić, direktorici Fonda za humanitarno pravo, nakon njenog sudjelovanja u emisiji “Utisak nedelje” na Televiziji B92. Naime, ona se usudila propitivati srpski nacionalizam i odgovornost srpskog društva za zločine. Nakon incidenta, čak su i komentari čitatelja na siteu B92 varirali od rezignacije situacijom do iznalaženja opravdanja za incident. Srbija očito tone sve dublje.
Malo zapadnije od Srbije, Dodik je prevrnuo ćurak nakon što je preživio pokušaj atentata ovog proljeća te, nadovezujući se na priču iz Sava Centra, vizualizira: “Priča o pripajanju RS Srbiji je ranije upropašćena, ali je neophodno letigimizovati saradnju Beograda i Banjaluke, a ne realizovati propale projekte, poput onog Srbija do Karlovca.“ Realnost je radikalna: "Odvajanje Kosova osnažilo bi razmišljanja ljudi u RS o jednakom pravu i nas na tako nešto. Mi političari pokušavamo i da ublažimo takve stavove u RS, ali sam uveren da bi 99 odsto Srba koji žive u RS, čak bi oni u posteljama našli snage, izašli na referendum i glasali za izlazak RS iz BiH. To je realnost." Evo i procjene o vremenu radnje koje se pomiče u već legendarno balkansko kad-tad: "Nije dobro vreme za referendum zato što realno ni politika Srbije ne može da podrži tu vrstu priče, zbog svojih unutrašnjih problema. Ali, kada iza sebe ostavi Kosovo i neke druge priče, onda može da se gradi priča o tome.” To reče i odjezdi u Guču da skupa s Vojom otvori Sabor trubača.
Dodik sigurno nije glup niti je naročito radikalan. Naprotiv, on ima snažan politički instikt i dobro čita puls vlastite baze. U njegovoj izjavi je zapravo tužna realnost, a to je da je BiH izuzetno nestabilna, da nema legitimitet srpskog naroda (a bogme ni hrvatskog) i da je BiH mirna (kao i Crna Gora uostalom, a dijelom i Hrvatska) zato što je Srbija slaba.
Eh da, "The Economist" u najnovijem broju priča o velikoj poslovnoj suradnji u ex-Yu, zajedničkom tržištu knjiga i narastajućem valu jugonostalgije. Mislim da bi konačno trebali poslati nekog po svog lutajućeg reportera koji očito gladan luta poljem bunike.
Post je objavljen 06.09.2006. u 21:40 sati.