Minulih tjedana teškom mukom sam se probijao kroz roman "Posljednji dani panka" Gordana Nuhanovića. Puno sam očekivao, s obzirom da su neke od njegovih kratkih priča izuzetne, no tekst sam doživio kao bezizlazno sumoran, fabule zapetljane i na trenutke sasvim besmislene, humora previše lokalnog, sporedni likovi preslični su jedni drugima, glavni lik unatoč dobrim startnim premisama kroz roman tone u bezličnost, na trenutke jedva čekaš da tekst napokon završi, no umjesto da završi, na kraju previše toga ostaje u zraku. Nije taj roman jako loš, ima i blistavih epizoda, poput one s pranjem roda, u rečenicama je Nuhanović uglavnom solidno nadahnut, posebno je dobar kao urbani pejsažist, ono s Azerbejdžanom na početku i na kraju izvrsno leži, ali u cjelini, kao priča, roman je daleko ispod pripovijetki u prve dvije Nuhanovićeve zbirke.
Kako se od jedne knjige najbolje odmaram drugom, istodobno sam otvorio roman "Snajperist" Suzane Abspoel Đođo. Moram priznati da me početak nije ohrabrio, no kako se tekst postupno razmotavao, privlačio je sve više, i iako rasplet nije sasvim ispunio opčekivanja, ovaj roman svrstavam među desetak najboljih domaćih proznih uradaka savladanih u zadnjih, recimo, godinu dana. Kad se nakon deset-dvadeset stranica priviknete na jako neobičan pripovjedački stil Suzane Abspoel Đođo (kojoj je ovih dana objavljena i druga knjiga), i kad temu u sebi istrgnete iz stvarnosnog konteksta, vjerujem da će vas osvojiti ovaj romančić, u kojem također ima više važnijih likova, ali su vrlo raspoznatljivi, karakterizacija je u ovom slučaju, za razliku od prethodnog, puno uspjelija, vođenje radnje također, humor je puno specifičniji i zato puno razumljiviji, a jezičnu baštinu autorica je kroz ovaj roman obogatila barem s dva pojma koji ostaju u uhu i prenosivi su u svakodnevicu: kravčići i metalverdi (otkrijte sami što znače). Na malo ozbiljnijoj razini rečeno, "Snajperist" je u kontekstu nove hrvatske književnosti važan i zato što, nasuprot još uvijek nezamrlnim trendom proze o "huliganima s PTSP-jem", progovara o samooptužujućoj psihologiji žrtve, o razornim posljedicama pretrpljenog nasilja koje se ne ispoljavaju u odnosu na okolinu, nego na unutarnji svijet, kidajući sve veze i mostove iz prethodnoga života.
Mislim da je pogriješio onaj tko je Nuhanovićev roman proglasio za "kafkijansku parabolu s elementima komedije o našim devedesetima". Taj opis bi puno bolje pristajao uz "Snajperista". A za njega je pak naša kritika nemušto pisala kako je "potpuno izvan tokova suvremene hrvatske proze". A zapravo nije. Onako kako piše Suzana Abspoel Đođo, tako slično, ali naravno na svoj osebujan način, piše i Marinela (njena zbirka "Pušite li?" kod mene zauzima počasno mjesto na hrpi za ponovno čitanje), tako je nekako pisao i Igor Rajki u prve dvije knjige, takvog nečeg želimo što više, jer je zanimljivo upravo zato što odudara od učmalih i umornih "glavnih tokova"... A kad se naniže toliko autora koji "odudaraju", što je onda glavni tok, a što "alternativa"?
Post je objavljen 06.09.2006. u 11:11 sati.