Kletva je ovo na čiji spomen bi se, do prije par godina, grohotom nasmijao. Ipak, s godinama sam postao oprezniji, shvatio sam da je život jebeno nepredvidljiv te da se i najgore snomorice ponekad "ovaploćuju" u životnoj dolini suza.
Kada se rodila Prvić, sjetio sam se jedne druge kletve koja govori o tome da se nakon rođenja djeteta, mjesecima može zaboraviti na san, pa sam od samog početka bio oprezan (kao da "budnost" išta mijenja na stvari). Prvić je, već nakon prvih nekoliko dana, uspjela prespavati cijelu noć. Glad je nije morila a ništa se nije promijenilo ni danas, gotovo 4 godine poslije. Ali to je dio neke treće kletve o kojoj ću drugi put...
Kada su počeli očekivani grčevi, ništa mi nije bilo lakše nego uzeti u ruke taj maleni paketić sa karakternim licem na kojem su dominirale oči. Oči iz gornjeg desnog blog kantuna. Zajedno smo preboljeli grčeve i nije bilo lako. Došlo je vrijeme da Prvić zaspe na uobičajen, društveno prihvatljiv način. Dakle da jednostavno legne u krevet i zatvori oči. Aha. Kako ne! Na sam pokušaj spuštanja u krevetić Prvić bi zaurlala snagom jerihonskih trublji. Ako mi se tad nije srušio pregradni zid od ytonga, nikad neće.
Neće moje dijete urlati samo zbog toga što je ćaća lijen malo je proljuljati u rukama prije spavanja -. pomislio sam. Prvić bi nakon nekog vremena zaspala a ja bih je tada spuštao krevet. Zapravo, pokušavao spustiti jer bi se, netom bi dotakla madrac, otvorilo oko. Oko koje prijeti, oko koje upozorava. Valjda je takvo oko imao i Jeremija kad je upozoravao puk Jeruzalema od prijeteće Nabukodonozorove opasnosti. Što mi je drugo preostalo nego da nastavim šetati kuhinjom, od jednog do drugog zida dok se konačno ne bi resetirala. Trenuci kada bi je spustio u krevet, pa ono iščekivanje urlika…pa onda orgazmička sreća nakon što bih shvatio da, ekšli, spava?!? Ah… Onih 8 koraka od jednog do drugog zida kuhinje u kojoj se odigravala zlosretna radnja uspavljivanja, pa onda one dalmatinske pjesme "Jeste li čuli novost..", "Sinoć kad sam ti proša.." i druge..ostaju kao podsjetnik na jedno vrijeme koje ne bi želio da se ikad više ponovi.
Naime, Prvić je u međuvremenu otežala pa kad je navršila godinu dana, njeni roditelji rekli su odlučno, račanovsko "ne". Nabaljena je knjiga "Svako dijete može naučiti spavati" i nakon tri dana – Prvić je prvi put sama zaspala u krevetu. Metoda je krajnje jednostavna i okrutna. Trebalo ju je ostaviti u krevetu i otići. Naravno da je neutješno urlala ali točno nakon 2 minuta (uputa je da vrijeme obavezno treba mjeriti jer ne možete zamisliti koliko su 2 minute duge kad slušaš dječji urlik) došao bi do nje, pomilovao je i onda opet isto. S tim da se vremenski razmak pojavljivanja povećavao. Bilo je jebeno taj prvi dan, nešto lakše drugi a treći dan Prvić je uredno spavala očito shvaćajući da neće biti popusta. Djeca su krvopije koje koriste sve moguće roditeljske slabosti, vjerujte mi na riječ.
- Neću se zajebati s drugim djetetom – mislio sam tada, odlučan da od početka postavim stvari na svoje mjesto.
9 mjeseci Drugić spava relativno dobro iako se često budi. Ipak, u posljednje vrijeme uvidio sam da se buni ako netko nije pored nje dok tone u blaženstvo sna. Ne treba je ljuljati, dirati, pričati…ništa od toga, mora samo osjećati prisustvo.
- Ide na režim – rekla je moja mudra žena neki dan a ja se usprotivio.
- Zašto na režim, pobogu? Pa nije potrebno više od 5 minuta biti s njom i ona zaspe. U čemu je problem?
A onda sam se sjetio Prvića i cijele te traume i shvatio da je žena u pravu.
Prvi dan, po prokušanoj metodi, Drugić nije zaspala sama iako je kljucala na nogama kao da će joj svaki trenutak pasti sistem. Skočila bi na noge i urlala. A kad joj je ponestalo daha, spavala je na nogama i prikupljala snagu za novi urlik. Popustili smo, nisam mogao slušati plač a prisutan je bio i strah da će past i udariti se. U nešto. Ni drugu večer nije bilo uspjeha. Režim je trajao dugo i na kraju sam popustio. Bio sam na vratima sobe i zavarao samog sebe da nisam pored nje. Ona me osjećala i mogla je zaspati. Treći dan odlučio sam da nije problem čekati dok zaspe. Ni to niti bilo koju drugu večer...
Shvatio sam da imam Prvića – hiperaktivnu ali pitomu amebu s potencijalom genijalca (zna slova, slaže puzzle od 160 komada, pliva) i Drugića, karakternu prznicu s kojom ću sigurno imati oštre sukobe.
Nema veze. Drugić nije za režim. Ali zato ću sa Trećićem……
Post je objavljen 06.09.2006. u 10:39 sati.