Tramvaj. Dvanaestica. 16:30. Gužva. Ne vidim, samo čujem...:˝Glupačo! Smiri se. Jel´ti mene čuješ?! Umukni više. Hočeš li napokon zašutiti?! Ne maši nogama. O´š se ti više smiriti?! Opaliti ću ti pljusku. Umukni!!!...˝ Glas je pun srdžbe. Prema Dubravi gužva se smanjuje. Vidim majku; mlada je, premršava i preblijeda. Zlotvora ne vidim. Znam da je smješten u kolicima koje majka trese. ˝Kao da će ju to smiriti=, mislim si. Stanicu prije izlaska urlajući zvuk dobiva oblik... plava kosica vlazna od znoja, zelene oči, 4 zuba (barem vidljiva). Prilazim kolicima i spuštam se na njenu razinu. Čudo, više ne urla. Proučava me.˝Fali joj tata˝, kaže majka.˝Na terenu je˝. Klimam, kao razumijem. Izlazim, a zelenooko ˝čudovište˝mi poklanja osmijeh koji se ne zaboravlja... i dan postaje vedriji. Mašemo si...kužimo se...˝i meni fali tata˝ kažem joj mislima i čvrsto vjerujem da me razumije. Neke stvari ne prolaze sa godinama...
Post je objavljen 05.09.2006. u 10:10 sati.