Crkva Mudre braće, nazovimo je tako, meni je najdraža, premda po mjestu stanovanja uopće ne spadam u njihovu župu. Nema veze. Volim slušati produhovljene propovijedi mladih (i starijih) im svećenika.
Osim onog sijedog koji prečesto drvi o politici. Da me to zanima, gledala bih i slušala unutarnje- i vanjskopolitičke emisije umjesto da dođem na misu (što sam mu i rekla).
U Božjem hramu očekujem slušati o čovječnosti (a ne o zvjerstvu), opraštanju, plemenitosti, snazi duha…(i to sam mu rekla).
S vremena na vrijeme nastojim otići na nedjeljnu misu, dva tri puta mjesečno; osjećam duhovnu potrebu za tim, taj sveti obred na mene djeluje smirujuće, dajući mi neko spokojstvo i unutarnju snagu, čak i onda kad baš i ne slušam svećenikove riječi, kad se ponašam «na jedno uho nutra, a na drugo van», a tada obično promatram vitraje velikih crkvenih prozora, kipove svetaca, freske… Djetinjasto? Ali pomaže: (Probajte, ako mi ne vjerujete!)
Ponekad odem na ispovijed; pred Uskrs i Božić skoro uvijek, i kad god osjetim potrebu… Sve je dobro dok u ispovjedaonici, s druge strane rešetkastog paravana nije župnik. Velečasni Pelin.
Pred jedan Uskrs odlučila sam se, kao i obično ispovijedati, i naravno, kao i svake godine u to doba, pred ispovjedaonicama su čekale repine grešnih duša poput mene. Na svoje veliko veselje, u onoj gužvi opazila sam jednu ispovjedaonicu pred kojom su bile samo dvije osobe. Odlučim biti treća, radujući se da ću se prije stići spakirati jer sam sutradan planirala otputovati. Nije mi ni na pamet palo pogledati pločicu s imenom svećenika koji unutra ispovijeda. No, od tada to redovito činim.
I tako, dođem je na red brzo. Čim sam ušla, strava, shvatim da je unutra glavom župnik, za kojeg se znalo da je strašno strog u ovom poslu. Ponadah se da me neće prepoznati po glasu. (Teško, jer ne jednom sam mu rekla što mislim o političkim agitacijama unutar propovijedi!)
Što ću, kud ću, ispovijedit ću se, pa kud puklo… Pričam ja njemu kako sam ogovarala, kako sam nešto (doduše etički, ali ipak) slagala, bila grozna prema mami, i, jao, odrekla se u korizmi čokolade pa onda dva dana prije kraja ipak smušeno pojela bajaderu, a i tjelesno sam griješila… (Nekako se trudim u ispovijedi ići od lakšeg grijeha k težem, ali ćorav je to posao, grijesi su grijesi, ne?)
E, tu se velečasni Pelin oglasi gromko poput anđela osvetnika s plamenim mačem: «Tako, dakle, tjelesno ste griješili… Ma kakva čokolada, kakva korizma! Sramite se, vi ste samohrana majka, vaš muž je mrtav, ponašajte se dolično, kakvi tjelesni grijesi, kakav blud..!»
Joj, ne, gdje sam završila, nikad još nijedan svećenik nije bio ovakav, pa ovaj nije normalan… «Pa, znate, moje zdravlje, hormoni, liječnici vele, ovaj…» petljam, pokušavajući
mu reći da su mi liječnici rekli da je seksualni život neophodan za moje zdravlje.
«Ne, ja liječnicima ništa ne vjerujem. Lažu! Što vi mislite, da smo mi koji cijeli život živimo u celibatu nenormalni, ha?» grmio je župnik Pelin, i bila sam gotovo sigurna da ga čuje dobar dio vjernika vani, oko ispovjedaonice, pa i dalje…
Nevješto se branim, ipak sam živjela u braku, a kod njih, svećenika, celibat je od početka do kraja, drugo je to, i ja im se divim, ali…
«Udajte se onda, tko vam brani, niste ovca!» Sad mi se još i ruga, izgleda, e što je previše, previše je. Odlučim mu reći što ga ide, ovaj gore će sigurno razumjeti, MORA razumjeti.
«Varate se, velečasni, ja jesam ovca, i to jedna od većih ovdje, na ovoj misi.» Tišina.
«Vidite, pred svim ostalim ispovjedaonicama danas je ogromna gužva, samo pred ovom vašom – nikoga. Jedino dvoje naivaca, i ja treća, ovca najveća. Sad znam i zašto nas je malo. Jer vi ovdje najbolje – perete! Znam da tako treba biti, ali može li malo nježnije?»
Tišina ko u grobu. A onda, sve po protokolu, on zatraži moje pokajanje, izmoli oprost, daje mi odrješenje, i – vrlo malu pokoru – samo jedan očenaš. Ne mogu vjerovati…
(Hura! Stići ću se i pričestiti… I spakirati još večeras.)
* * *
Po povratku s ljetovanja, čula sam da velečasni Pelin više nije župnik Mudre braće.Prešao je u Vojni ordinarijat (Baš zgodno!) Osjećam da će se on tamo odlično snaći.
Sad je u mojoj omiljenoj crkvi župnik velečasni Vrabec. (Još zgodnije!)
Više nemam ništa za reći na ovu temu, osim možda : Grijesi naši svagdašnji, vrabec vas odnesel!
Post je objavljen 05.09.2006. u 23:33 sati.