ponekad imam osjecaj kao da nemam pravo bit tuzna.
kao da sam vec odrasla, a odrasli ne placu.
odrasli se smjeskaju i kad im je najgore, potisnu to duboko u sebe i
nedozvoljavaju sitnicama da im sruse cijeli svijet.
sto ako sam vec odrasla? znaci li to da je vrijeme da se pretvaram?da sutim?
ali sve ovo sto se dogada, sve me tjera na plac..a imam li pravo plakati, smijem li?
sto ako pokazujuc slabost razocaram sve oko sebe, ili je to ono sto ocekuju.
ili je ono ceg se bojim to da cu sebe razocarat, sebe iznevjerit. jer . .
osoba zatvorena izmedu cetiri zida, sama sa svojim uspomenama,
dnevnicima, pjesmama i mislima, sama u suzama,
daleko od tudih pogleda i rijeci utjehe (ili pokude ,tko bi to sad znao),
to nisam ja.
ili, sto ako sam u meduvremenu bas to postala..
i sto ako se kad ovaj osjecaj prode ne budem
znala vratit na prethodno stanje..
.vec nastavim plutati na povrsini ove vode, ovog mulja
koji me nosi prema neizvjesnoj buducnosti,
prema svemu onom sto jos nisam spremna prihvatiti? sta onda?
ocekuje li se od mene da se nasmijesim kao uvijek i
prigrlim surovu stvarnost znajuc da nemam izbora,
da je to jedina opcija?
Post je objavljen 05.09.2006. u 22:21 sati.