Marketing
"poslovni" planovi...
Kad mi je frendica ostala trudna, rekavši mi sretnu vijest, samo je kratko komentirala „jednostavno sam znala da sam trudna“. Hm.
Danas čujem kako su znanstvenici izumili test koji pokazuje kad je pravo vrijeme za trudnoću, tj. kad je tijelo spremno. Hm.
No ok, to mi je sasvim jasno. Ali, da li postoji test, da li se može uopće znati kad je naš mozak zreo za majčinstvo, za roditeljstvo? Jasno mi je za tijelo, jasno mi je da postoji biološki sat, ali mozak, psiha...?!
Ne znam što je to s proljećem i mojim organizmom, ali meni se svako proljeće dešava da mislim da sam trudna jer kasni i kasni. Previše kasni. Pa jurim po testove za trudnoću i sva prestravljena gledam svoju sudbinu i budućnost u onoj jebenoj crtici na testu. Ali hvala Bogu, nisam bila trudna. A nisam bila ni spremna biti trudna.
Zapravo kad se sjetim da sam još prije par mjeseci prestravljeno gledala u test i molila Boga da „nisam“, kako je moguće da ti se u tih par mjeseci promijene neke stvari u organizmu i glavi, da ja sad odjednom molim Boga da „budem“?!
Nikako mi to nije jasno.
Uvijek sam nekako stavljala karijeru na prvo mjesto, a onda privatni život. Govorila sam kako ne želim imati dijete prije svoje tridesete. Prvo kad sredim posao, pa stambena i ostala egzistencijalna pitanja, pa kad se nauživam života bez djeteta i pelena, onda može doći i dijete na red. Onda ću tek biti spremna za mučnine, povraćanja, debljanje, strije i ostale negativne nuspojave trudnoće. A da ne pričam o tome, što ako se neću moći sexat u trudnoći?! A kad dijete malo poraste, zbogom bezbrižnom, spontanom sexu na kuhinjskom podu, na stolu ili brćkajući se u kadi! Osim ako su mama i tata sami doma...
I odjednom...tup...kao da me netko tresnuo po glavi, sve mi se promijenilo. Odjednom sam počela primjećivati trudnice oko sebe, bebe u kolicima...gdje su bile do sad?! Totalno su me pukli ti neki majčinski osjećaji...i suočena s tim osjećajima po prvi put, nemam pojma kako da se ponašam i odnosim prema tome, pa počnem sama sebi govoriti „nemoj misliti o tome, proći će“. I tako prođe dan, dva, tjedan, pa skoro mjesec, a ja umjesto da ne mislim, mislim još i više. Strašno. I kad sam tako ostala suočena s tom spoznajom, skupim ja hrabrost i kažem svom dragom totalno u strahu (hm, možda čovjek ne želi dijete, možda će pobjeći glavom bez obzira, možda, možda...nikad ne znaš u kojem grmu čuči vrag) „pa znaš...ovaj...ja bih htjela bebu“... A moj dragi zašuti. Ja se prepala i ono mislim, sranje, ja isto ponekad pričam gluposti. Normalno da šuti, ja sam mu prva žena s kojom je poželio ostvariti ozbiljnu vezu nakon bezbroj svojih lutanja, a ja sad pričam o djetetu. Mora da sam ga prestravila s tim. I tako ga sva u bojazni pitam „nećeš ništa reći?“, a on sav meni u strahu kaže „šta nisi rekla da nećeš dijete prije tridesete?“. A ja ga na to skoro opalila po glavi. Ja? Ma ne, ma kakve tridesete...mislim, fakat ne kužim kak je to njemu uopće moglo pasti na pamet : )
No, onda mi je moj dragi lijepo objasnio da neka ja odlučim o tome, da je ta odluka na meni i da će se on složiti sa svakom mojom odlukom i kako ja jako dobro znam da on želi imati hrpetinu djece sa mnom po mogućnosti čim prije, samo ga je zbunilo da je to mene sad „odjednom“ puklo. No, on sav sretan. Kad malo bolje razmislim, ne znam dal će ga usrećiti više kad ćemo „raditi“ na bebi ili kad ću ostati trudna.
Baš sam neki dan čula kako je u njegovoj obitelji neka jako velika vjerojatnost (po genima) da nam se dese blizanci, tako da je moguće da nam se spremaju dvije sreće umjesto jedne.
Al, dobro, glavno da je odluka pala. Čim odem kod njega, vjenčanje...i odmah se bacamo na posao. Jedva čekam(o)...
Post je objavljen 05.09.2006. u 20:07 sati.