Marketing
Fudbaleri i umovi
Nogomet je najpopularniji sport na svijetu. Linijom manjeg otpora i većina nas je odabrala da će emocionalno proživljavati uspjehe i neuspjehe hrvatske reprezentacije. Hrvatska je mala zemlja s jako malo ljudi i teško je očekivati da će pobijediti puno brojnije repke s dužom tradicijom i puno više novaca. Doduše, jednom se dogodilo, ali to je povijest. Ipak, realno je pravo svakog navijača navijati za svoj tim i urlati ispred telke ili na terenu. U zadnje vrijeme je taj navijač češće razočaran nego veseo, ali sve se, baš kao i sam život sastoji od uspona i padova.
Hrvatska nogometna repka je sastavljena uglavnom ili od tipova koji su odrasli u bogatijim nogometnim državama, ili od onih koji su se do dvadesete dokazali u našim jadnim ligama i onda brže-bolje prodali bilo gdje gdje su im ponudili svježi novac. Tako su neki, za nogomet talentirani dečki završili i u nekim državama koje baš i nisu liga petice, a vjerojatno i nikad neće biti. I tamo im fail i škvadra i zeka, a bogami i tulumarenje. Jer izlazak u turski kafić, ukrajinski lounge-bar ili na belgijsku janjetinu baš i nije neki dernek. I zato ti dečki, koji zbog naganjanja po livadama i nisu posvetili neku pažnju školi (pa kaj onda – nije ni Viktorija Bekend, pa je napisala dvije knjige), jako vole nalaženja s repkom kako ih se ne gazi kondiciono, ne moraju se pretrgati na tekmi jer su već prodani, atmosfera je ležerna jer svi spikaju isti jezik, a bogami – i ukusi su im podešeni na istu frekvenciju pa se može proveselit jer ih sponzoruše lako prepoznaju.
Na stranu to što ne volim narodnjake, jazz, hip-hop ni rap, ali nemam ni najmanju namjeru nekom predbacivat što to sluša. Svi imaju pravo na izbor. Sve dok to nije preglasno i nametljivo, ali to je neka druga priča. Tako su neki dan po svom izboru na srpske narodnjake u izvođenju orkestra iz Vranja otišla i trojica reprezentativaca Hrvatske. Iluzorno je za očekivati da bi se vlasnici bijesnih mečaka i tupih blajhuša u obliku dodatne opreme okupljali na rahmanjinovim glazbenim večerima ili plavoj oktavi u lisinskom, ali tamo bi koncert završio do 22.00 pa bi na vrijeme došli na posao. Jer njihov posao je da poštuju radno vrijeme koje im propiše trener. Probajte zakasnit tri sata na posao i reć šefu da ste za to vrijeme išli na pivicu u disko gledat kurve u dopičnjacima. Dečki su otišli tulumarit dok je 18 ostalih u karanteni ležalo u sobama u Čatežu. Super za timski duh.
Sutradan je Bilić popizdio i izbacio ih iz momčadi, Marković i Srebrić bili za to da ih se pomiluje, a Niko Kovač na koljenima molio Izbornika da im oprosti. Isto se dogodilo u Švedskom kampu i isto ih se odreklo za tekmu protiv Lihtenštajna. A Rusija baš i nije Lihtenštajn...
Hrvatski reprezentativci tri dana prije tekme za repku na kojoj će držati desnicu na srcu u kockastom dresu čagaju na Cecine hitove za vrijeme karantene. Žalosno. Ali mediokriteti će prevladati i opet skandirati takvima nakon svakog njihovog važnog gola. Ali oni su dobri igrači. I nepodobni za repku. A rezervi nema jer nas je malo. Kako sve to posložit? Kako Kukoču oprostit što već deset godina igra u NBA a odbija igrati za Hrvatsku? Smije li nečiji privatni neukus biti prevaga u obavljanju njegovog posla kojeg ionako ne obavlja odgovorno?
Što će se dogoditi? Bilić, kojemu svaka čast za ovo, nakon tekme s Rusima zakapa sjekiru, a trojac obećava da će se popravit. I sve će se zaboraviti. Njima 30.000 kuna znači kao i meni povuć rundu u Medvedgradu, za par mjeseci protiv Engleza na Maksimiru će se svi oduševiti i ustreptati kad zabijemo gol, a fudbaleri će i dalje kršiti disciplinu (dok ih slučajno ne ulove novinari) jer im se to hoće i jer imaju para. I jer su teško zamjenjivi u našoj maloj državi. Kao i obično, ništa novo na Balkan. Jadno.
A zašto su dečki išli na nadrodnjake?
Familija AlkohOlić:
- Ivice, kad ćeš me vodit van.
- Jopta ide… Slin... Jabi bol…
- Ivice, ne “Jabi bol”, nego “Zabij gol!”. To ti je trener rekao. Nego stvarno, ubi me dosada u ovom stanu u Moskvi.
- Ivica igja… Slin... Dabi vol…
- “Zabij gol!!!”, Ivice, daj nauči više, zar je to tako teško. Daj me izvedi, pliz, van bi htjela i djeca…
- Ceca! Jabi gol, Cecaaaa… Vruuušt, pobjeg, zalupvrat...
- Ivice, Iviceeee… Ode... A jebat ga…
Ili nisu…
Familija Kovač:
- Ajd' više, šaci, upičku, vod' me vanka!
- Ance, per’ mi noge i muč.
- Al’ kad zenzi dize štiklen na fersaćija od pet 'iljad maraka.
- Aj' dobro, al’ kad razvalimo Australce…
Što na kraju reć, nego - malo nas je, al smo govna.
Žao mi je što je sve tako ispalo, jer sam i prije znao kakav je ukus naših zvijezdica i gdje im je mjesto na noćnoj sceni Zagreba, Divčibara ili Leskovca. Ali sam mislio da im je ipak stalo do tog jebenog kockastog dresa i nas par tisuća idiota koji urlaju na svaki gol i to emocionalno proživljavaju.
Eto, zajebo sam se. Ali i dalje ostajem vjeran navijanju i našem dresu.
Ajmo Biliću, ajmo ostali. Osvetite se Rusu Guusu!
Post je objavljen 05.09.2006. u 14:02 sati.