Pregled posta

Nekada ne mogu razumjeti samu sebe… jednog dana sam sigurna u to da ga volim, a već drugog dana poželim veliku promjenu… žudim za okusom drugog poljupca, iako znam da mi se ne bi svidjelo, na kraju svega poželjela bi opet njega… zapravo znam da je on moja sreća a koliko će to trajati nije važno, iako bi htjela da potraje zauvijek…
Ovaj ću post posvetiti svim onim curama koje pate ili su patile za nekim… želim im reći da će njihova prilika pokucati na vrata i da se ne brinu, nada je uvijek jača od pesimizma…
Prije dvije godine nisam ni sanjala da ću imati dečka, uglavnom sam više voljela brijanje nego vezanje ali sam to potajno priželjkivala… i tako smo počeli hodati ja i On, samo prisjećanje na njega u meni ne budi više od smijeha, ali onog ironičnog… kažu da je prva ljubav nezaboravna, iako bi ja prije nadodala kako je bolnija… u početku je sve bilo savršeno, večernje šetnje rivom, istraživanje jednog drugog(iako nikada nismo otišli do kraja da se razumijemo), zbivanja šala, slatke riječi ( koje me danas tjeraju na smijeh samo) i bla bla… što su dani sve brže prolazili ja sam bila nezadovoljna , jednostavno smo se odaljili jedno od drugog, istrošili smo sve teme razgovora, sve šale, ostalo je prijateljstvo… ostali smo dugo na jednoj stepenici i dugo se nismo pomicali s nje, nije bilo napretka, pa je sve postajalo sve gore i gore… voljela sam ga, ali sam odlučila to prekinuti, željela sam postati prava cura… rastali smo se, ja sam jedina plakala… učinila sam nešto što nikad nisam htjela napraviti, na krivom mjestu i u krivo vrijeme, oduzeta mi je sva nevinost, nestao je onaj dječji osmijeh na mome licu i pojavila se tužna osamljena djevojka… plakala sam i plakala…najveća greška, vratila sam mu se… kao i u početku sve je bilo ok dok me se nije zasitio htio je nešto nemoguće, a ništa nije htio poduzeti, pa sam poduzela opet ja- prekinula sam opet sve to, samo je ovaj put bilo bolnije,… kada ste zaljubljeni i volite nekoga činite sve i nadate se svemu samo da opet ta osoba sudjeluje u vašem životu… ja nisam ništa napravila osim par sms poslanih na koje mi nikada nije odgovorio, ali i bolje…ostalo sam čekala i čekala… odavno sam to prestala ugledala sam u daljini besciljnost svega toga, shvatila sam da smo se u krivo vrijeme sreli, možda čak nije ni krivo možda je baš tako trebalo i biti… jedino mi je žao što sam potratila dosta vremena na jednog dečka koji nije zaslužio niti jednu moju prolivenu suzu… ali nikada neću žaliti ono vrijeme što sam provela s njim, svaka sekunda je bila poučna i ojačala me… Sada nakon svega toga, ljubav gledam drugačije, više joj ne prilazim bez sumnje i opreza, sada je sve malo teže… ranjenom je potrebno vremena da se oporavi… sada volim svoga Dragog, uživam jer mi jedino to preostaje… jedina poučna lekcija iz svega toga je da ništa ne traje vječno, pa zato vječnost ni ne očekujem!