Trebalo bi skupiti prnje, svu hrabrost, znanje i snagu, razgoliti se od svih materijalnih sitnica koje nas zavaravaju da doista postojimo i da JESMO. Valjalo bi pobacati stare dnevnike i odjeću iz djetinjstva, izvitoperene cipele, otvrdnuli ruž iz nekih davnih sezona, požutjele udžbenike i bilježnice iz osnovne škole, ne trebam ni spominjati gomilu starih fotografija koje kao svjedoče da smo kao imali život a na njemu nasmiješena lica s nekih davnih roštilja, neke uškopljene ljubavi, budale kojima više ne pamtiš imena jer već sto godina rade negdje VANI, bebe za koje više ne znaš čije su... Mrvice s trpeze koje sam marljivo skupljala kroz ovih trideset godina pokušavajuči očajnički zadržati trenutke, ljude, događaje i stanja, i užasnuta spoznaja da ništa od toga više ne postoji, da je mrtvo, crknuto, prašnjavo i nikom zanimljivo.
Osjećam kako ljudi prolaze kroz mene, do mene dodirujući me blago ramenima, dalje mene domahujući mi ili tek nijemo prolazeći - uvijek o suprotnom smjeru. I nema osvrtanja. Ljudi koji odlaze ostavljaju tek nedorečen fluid u zraku.
Moramo napustiti iluziju da smo ono što smo bili i u jednom trenutku prije ovoga treptaja. Udisaj...izdisaj - samo to me može uvjeriti da sam živa. Trebalo bi spaliti uspomene na indijanskim lomačama, sjesti u rosnu travu i gledati kako bijeli dim bježi u tamno nebo.
Došla sam ovamo prikupljajući trenutke, a na kraju ni iz jednoga nisam ništa naučila osim da ih treba pustiti u svemir.
Post je objavljen 04.09.2006. u 22:24 sati.