Nakon dugogodišnje zablude, napokon sam progledala: nisam ovca, nego vuk u ovčjoj dlaci! Ova nova i dijelom znanstveno utemeljena vijest proizašla iz studija na Sveučilištu Michigan pomalo me zatekla.
Već duže vremena, naime, osjećam gorljivu želju čuvati ovce. Posljednjih godinu dana kovala sam plan kako čuvati stado jednog prijatelja na otocima, na žalost se pokazalo da oni imaju jedan otok za ovce, a drugi za ljude.
Čini se da je moja želja za seoskim turizmom i sve što ide s tim svojevrsno obiteljsko nasljeđe. Mama je kao djevojčica bila pastirica, a teta je alergična na janjetinu. Svakako je pomoglo i to da su već u kolijevci moji prijatelji bili plišano janje i bijeli zec te da je najpopularniji crtić mojih ranih dana bio Heidi.
Kasnije sam razmišljala kako bi zgodno bilo imati albino hrvatskog ovčara, zamislite samo kako bi se dobro kamuflirao među ovcama. Najsimpatičniji reality show ikad po meni je Stado, ali ipak samo do onog trenutka kada sudionike poklanjaju izvlačeći "sretne dobitnike" iz publike. Bilo mi ih je žao skoro kao i ovčice Dolly.
Među najljepše biblijske alegorije ubrajam, razumije se, onu o dobrom pastiru. Kada mu se ovčica izgubila, ostavio je 99 preostalih da bi je potražio i vratio kući. A od psalama osobito mi je drag dvadeset i treći, "Gospodine, ti si pastir moj."
Tako i kolokvijalnu usporedbu s ovcom shvaćam malo drugačije. Kad primjerice u kontekstu politike kažu da su ljudi ovce, mislim da je to pomalo nepravedno prema toj plemenitoj životinji. Pa tako i kada me kao katolika svrstaju u "jednu petinu ljudi na svijetu koji su ovce", nipošto se neću uvrijediti. Upravo suprotno!
Post je objavljen 04.09.2006. u 22:13 sati.