Veliki je broj živih ljudi uvijek radio indirektno, npr. moleć za umrle. No, taj je napor nekako neodređen, jer oni koji ga čine obično ne znaju mnogo o zbivanjima s one strane groba. U rimskoj katoličkoj crkvi ljudi su se uvijek molili u božjoj vjeri i strahu za one koji su napustili ovaj život. Njihova molitva ni u kom slučaju nije prazna forma, ali vjerojatno nije potpuna u obliku u kojem je molitelji upućuju. Nije potrebno reći Bogu što bi htjeli da učini za nas, što ne znači da molitva ne daje nikakav rezultat. Ona za posljedicu ima snažno izlijevanje energija na višim razinama - veliki mentalni i emotivni napor.
U svijetu kojim upravlja zakon nema napora koji ne stvaraju određenu vrstu rezultata. Akcija i reakcija su međusobno isprepletene. Svaki napor, bez obzira da li je fizički, emotivni ili mentalni, mora stvoriti nešto u prirodi djelovanja ili reakcije. Nepobitno je stoga ustvrditi da molitva za mrtve jako djeluje na njih, a pritom se oslobađa velika količna duhovne snage. Oni koji mole pomažu, u evoucji onima kojima je molitva upućena, čak , bez poznavanja mogućnosti izravnog rada na višim razinama. živi su oduvijek utjecali na umrle.
Netko bi se mogao zapitati: "Jeli prije pojave teozofske ideje bila raširena ideja o Velikom bijelom bratstvu" i Adeptima? Zar Adepti i njihovi učenici nisu davali takvu pomoć?"
Naša predodžba o važnosti izuzetno je relativna. Mi držimo da je od primarne važnosti ono što je izravno povezano s nama ne shvaćajuci da energije koje oblikuju evoluciju djeluju na čovječanstvo, a ne na individue; ne čak na desetine, stotine, već na tisuće i milijune. Adepti ne posvecuju svoje vrijeme takvom radu, ali to rade njihovi učenici. U prošlosti su mnogi od njih bili Indijci. Svatko tko zna nešto o indijskoj religiji uvidjet će da ideja pomaganja mrtvima nije uvriježena među njenim poklonicima.
Njihova ideja o stanju nakon smrti počiva na apsorpciji u nekom obličju kojim se predstavlja božanstvo, a time i na postizanju značajnog napretka. Bez ikakve dvojbe mogu biti od velike koristi čovječanstvu kada uznapreduju, ali teško to mogu ostvariti u sadašnjem međustanju. Hindu religija svoje sljedbenike uči o stanjima nakon smrti pa stoga ne postoji velika potreba za pomaganjem mrtvima; nakon smrti Indijac nikako ne smije biti uznemiren ili ometen. Misao da mrtvi trebaju pomoć nakon izvodenja Shraddha ceremonije potpuno je strana indijskom umu. Nama ostaje dojam o vrlo slabo organiziranom radu. Postoji veliki djelokrug aktivnosti u kojem svaka osoba koja nešto zna o stanjima u tom svijetu može biti od koristi. Stoga se oni ubacuju u taj svijet i čine što mogu.
I druge su religije u svojim zapisima detaljno učile o stanjima nakon smrti. Egipatska je religija jedna od njih, ali je njihov pristup atlantiđanski. Egipćani nisu imali ideju uopćavanja. Iako se radi o mnoštvu slučajeva, lzgleda da iz njih nisu izvodili neko opće nravilo.
U "Knjizi mrtvih" pronalazimo ogromnu količinu detalja koji su pažljivo zapisani i vremenski određeni. No, čini se da Egipćani nisu poklanjali puno pažnje činjenici da je to očitovanje ljudske volje; jaka volja može nositi čovjeka i bez detaljnog znanja pa se može reći da su u tom slučaju čarolije i recitacije nepotrebne. ("knjiga mrtvih" i neki drugi egipatski zapisi detaljno opisuju što se dogada s čovjekom nakon ovozemaljskog zivota.
U Egiptu je svatko imao pravo na život nakon života, a poimanje tog stanja razlikovalo se od čovjeka do čovjeka ovisno o njegovoj svijesti. Stoga su egipatski tekstovi simbolični, a njihova religija viseznačna.)
Post je objavljen 04.09.2006. u 21:40 sati.