(bratu)
Osamdesettrogodišnjaci se teško nose s moždanim udarom. Obično im jedna strana tijela ostane oduzeta, ili smanjene funkcionalnosti pa se otežano kreću i govore, a lice im se deformira uslijed spuštanja jednog kraja usta. Ne i u njenom slučaju.
Sačuvala je prisebnost te se, tijekom nekoliko dana provedenih u bolnici, pokušavala prisjetiti svih imena članova uže porodice. Neprestano ih je ponavljala u sebi. Znala je da je to način na kojeg trenira svjesnost, kako bi spriječila njeno propadanje i pokušala je vratiti barem na približno istu razinu na kojoj je bila prije. Ne zato što se bojala smrti. Ona je sa svojim životom odavno pomirena jer je ostvarila ono što je namjeravala, a to što sada čini je "fino brušenje" i uživanje u svom postignuću. Bojala se "biti luda" i da će se netko o njoj takvoj morati brinuti. Bojala se da će nekome biti teret.
Prošlo je nekoliko mjeseci od tada. Posjetio sam je prije nekoliko dana. Zatekao sam je na dvorištu, dok je iz vinogradskih bresaka vadila koštice, od kojih je majka pravila đem. Od moždanog udara ni traga. Nema takvog đema u trgovini, usput budi rečeno.
Mog petogodišnjeg sina, njenog praunuka, i mene, spazila je još izdaleka. Uzrok širokom osmjehu preko cijelog lica. I sjaju bezbroj zvijezda u tim sitnim, bistrim, plavim očima.
A moglo je biti sve drugačije, još davne '45-e, kada je ostala bez muža, s dvoje male djece, jedno u dobi od jedne, a drugo od tri godine. Tada su se namirnice potrebne za život izdavale na "točkice", ako bi ih preostalo za udovicu vojnika poražene vojske. Sa završenom petoljetkom, za život se zarađivalo okapajući tuđi kukuruz, pomažući u žetvama, berbama grožđa, vukući ogrijevno drvo iz šume. Jedan dan fizičkog rada, 12-14 radnih sati dnevno, je vrijedio kao jedan kilogram svinjske masti. Nitko joj ne bi imao šta prigovoriti da je tada odustala.
Nije odustala. Imala je za koga živjeti i radovala se životu. Odgojila je svoju djecu. I djecu svoje djece. Sada ima dva unuka, oba visokoobrazovana, velikim dijelom njenom zaslugom. A ima i troje krasne praunučadi. To je vrijedno spomena. Njeno najveće blago.
Od nje sam naučio o vrijednostima života. Upornosti. I da nemam prava biti bahat. I da nemam pravo osjećati kako mi je teško u životu.
Dvadesetak minuta, koliko smo sin i ja bili s njom, nije skidala taj osmjeh s lica. Nikada ga, valjda, ne skida. Ni kada spava. Jedino kad se moli, kada je netko u obitelji bolestan, ili je na putu.
"Joj, joj, djeco moja! Uvijek se samo morate žuriti", -žali nas, kao da sve one muke koje je proživjela nisu vrijedne spomena. "Idem i ja sada. Moram još zatvoriti kokoši".
Post je objavljen 04.09.2006. u 16:12 sati.