uz flasu jacka, cigaretu i polupraznu prostoriju.
zelim ti nesto iskreno napisati. neku po(r)uku izraziti i ono kvalitetno iz price izvuci.
izvuci, mislis li da imam(o) jos ikakve sanse da se iz icega izvucem(o)? bili to moji(,)(-) tvoji problemi - nas odnos u sustini?
da li i dalje zivimo u prividu zasljepljujuceg optimizma? (gotovo iscrpljenog?)
i kad je uopce bilo postavljano pitanje o polupraznim casama? puka zabava nedoraslih, neodraslih. funkcionalnih.
ne mozes znati dok nisi probao,
ne mozes pravilno osuditi dok nisi dozivio sve ono,
ono o cemu zelim da pricamo,
ali ne mogu pokrenuti usne kad si u sobi.
zao mi je,
jer uvijek mozes prezirno promatrati,
samozadovoljno se ceriti,
oblizivati ocnjake i, prije svega:
toliko duboko zaglibiti da ti stvarno vise nije stalo.
(ne trazim vise isprike za stanje potpune odsutnosti (ljubavi?).)
ne trazis vise opravdanje u "pravu na izbor".
jednostavno je - vise ne mozes, nemas snage i ne vidis svrhu. ne osjecas tugu zbog toga. hladno i odsutno, to si ti.
sve moje isprike su prazne. zao mi je.
Post je objavljen 04.09.2006. u 14:47 sati.