Marketing
OPTUŽBU VAPIJE DIJETE
Ja IVANA VUJIĆ, trinaestogodišnja djevojčica
iz druge klupe šestog "b" razreda,
opraštam se danas od tebe, moj rodni grade,
od tvojih donedavno mirnih ulica, parkova,
široke Drave, od nasmijanog neba,
suncem i bezbrižnošću djetinjstva posutih livada.
Opraštam se od Vas, drugovi moji iz školskih klupa, znani i neznani.
Od Tebe Majo i Kristina, Senka i Dejana, Tanja, Miroslave…
Samo sam trinaest godina imala, tako sam malo živjela.
Ni mrava nisam zgazila, a sada me više među Vama nema.
Životu sam se radovala, bezbrižno s Vama lepršala,
ni slutila nisam da moj let može biti tako okrutno prekinut.
A učili su da Vas volimo, da vjerujemo.
I voljeli smo i vjerovali, ponosili se Vama „drugovi“ vojnici.
Pisali smo Vam pjesme, bili nagrađivani, slikali se u Vašim zagrljajima,
kitili Vam naručja i tenkove cvijećem i mislili da nas ništa neće uništiti
dok nas Vi čuvate.
Ali, jao! Lagali su nas, iznevjerili!!!
Umjesto cvijeća, zasuli su naša djetinjstva granatama.
Mene, bezbrižnu djevojčicu, nevinu, koja im je vjerovala,
toliko vjerovala da se pred hitcima niti sklanjati nisam htjela.
Jer kako bi čika Boro Ivanović gađao mene, djevojčicu iz 6 "b"
koja je nosila cvijeće u njegovu vojarnu, rukovala se i ljubila s njim?
Tko nas je lagao? Tko iznevjerio?
Rasute su moje knjige, moje igračke, moji snovi,
moji roditelji po kutovima doma po kojem se širi moj vapaj do neba.
Zar ga ne čujete??!!!
„Zavrisnuvši svoj vrisak u svijet
Da uokolo traži jeku,
Razdijelila sam svoje srce
Među braću neznanu, daleku.“
Ne plačite drugovi moji, ja sam s Vama.
„Ljuljat ću se u travama veselim,
mjesečinom i suncem polivena,
Rasitnjena i dobro skrivena.
Ako me kad stanu kositi, neće mi bola nanijeti kosa.
Jedini teret koji ću nositi u ovome životu bit će rosa.“
Negdje tamo, među zvijezdama,
molit ću se za vas da živite,
da ostanete, da ne zaboravite.
Ne zaboravite što su nam učinili!
Završite moje nedosanjane snove
i ne dajete da vas više lažu
i iznevjere!
Vaša Ivana
6 "b"
„OŠ Vijenac“
Sjećam se ratnih dana prije šesnaest godina
kada je na današnji dan objavljena vijest
da je na Vijencu tada Borisa Kidrića (VBK),
danas Ivana Meštrovića (VIM), od granate,
koja je pogodila njezinu sobu poginula djevojčica Ivana.
Bezbrižno se igrala na 5 katu svoga stana, samo 3 zgrade
od moje. Bila je to vijest koja je sve ostavila bez riječi.
Tada su njoj na spomen objavili u novinama ovo pismo
želeći da Ivana kao nevina žrtva ostane u sjećanju.
Nisu znali koliko će još takvih žrtava biti nakon nje.
Ne, ne želim osvetu, već samo mislim kako
sam na njezinu mjestu mogla biti i ja. I ja sam
tada bila u svome stanu, još bezbrižnija
nego ona, jer imala sam samo 5 godina.
I bilo mi je zabavno ići u podrum, nisam se bojala.
Sad se bojim. Nisam htjela iz Osijeka, to je bio moj
grad, i nisam htjela ostaviti svoje roditelje, niti svoju
zgradu, niti svoj stan, a Ivana nije imala izbora.
Danas ne znam bi li ostala. Da moram ponovno preživjeti
rat, ne znam bi li mogla. Bog bi dao snage vjerujem.
Moji roditelji mogli su ostati ucviljeni poput Ivaninih
i još puno roditelja.
Ne ne želim osvetu, ne želim razdor među narodima,
samo se sjećam granate koja je uletila ispod našeg
stana i hvala dragom Bogu i Njegovoj Providnosti
nije eksplodirala jer cijela zgrada bi se srušila.
Ivana je preminula, sjećam se,dugo je njezin prozor
ostao razrušen i uvijek kada sam prolazila onuda
gledala bih gore. Tada to nisam tako ozbiljno
shvaćala kao danas. Nisam shvaćala da je
Ivana poginula umjesto nekoga od nas.
Sada vidim koliko moram cijeniti dar života
koji imam, koliko je on dragocjen i kako brzo
nestaje. Vjerujem da Ivana moli za nas.
Za nju se danas molilo u crkvi sv. Mihaela.
Ne, ne želim osvetu, samo želim da se ne zaboravi
koliko nas je koštao rat koji je bio. Da dobili smo
državu, ali i rane na duši koje ne zacijeljuju i nestale
osobe koje tko zna hoće li ikada biti nađene.
I često se pitam zašto se vode ratovi?
Zbog novca, države, vlasti...e kad bi to bar nakon
smrti išlo s nama. Ali ne ide..to ostaje naraštajima
kao i sjećanja na boli i patnju, kao što će se
i Ivanina rodbina sjećati kako je nevina stradala.
Ponekad želim da svi ljudi budu kao djeca i da žive
kao mala djeca nevina, bez ciljeva koji druge ranjavaju,
da uživaju u zajedničkoj igri i grade gradove od pijeska..
no to nije stvarnost i realnost...to nije život ovoga svijeta
koji hrli za kapitalom i gazi sve pred sobom zbog bezvrijednog
a zanemaruje ono uistinu vrijedno.
Koliko roditelja zanemaruje svoju djecu, zbog posla, obveza,
da da znam Vaša djeca od toga žive, ali koliko bi toga Ivanini
roditelji dali da se mogu s njom još sat vremena igrati??
Možda će netko osuditi ovo što pišem, možda će me
krivo shvatiti, neka ali bar se neće zaboraviti...
I na kraju:
Pokoj vječni daruj joj Gospodine,
I svjetlost vječna neka joj svijetli!
Počivala u miru Božjem!
Post je objavljen 03.09.2006. u 22:20 sati.