Ne mogu bolje.
Ne znam kako.
Zaboravila sam maštati.
Zaboravila sam povezivati.
Dovraga, zaboravila sam kako zaspati.
Neispavana sam i neuhranjena, sutra je škola, a večeras se planira još jedan tulum, Davorov zadnji dan na poslu. To će biti tako čudno, otići na kavu i vidjeti da njega nema.
Možda se sve malo prebrzo vrti.
Zapala sam u kolotečinu koja mi se, nažalost, sviđa.
Mislila sam da je gore kad ti je svaki dan isti i kad svaki dan mrziš. A ipak je ubitačnije kad ti je svaki dan isti i kad u svakom danu možeš potpuno uživati.
Ne znam više.
Ne znam.
Pogubila sam neke dijelove sebe putem i sad moram natrag da ih pokupim. Ne želim natrag. Ono iza mi se ne sviđa. Ono iza je zatamnjelo.
Gledam pred sebe, tugujem za onim iza. Ne idem natrag. Ne idem.
Melodija je tako tužna. Tako izgubljena. Nesretna i beznadna.
U takvim se pjesmama ne uživa bez depresije. Kad slušaš takvu pjesmu, moraš biti u depresiji kako bi ti bilo dobro. Samo da se pronađeš u nekom elementu prošlosti, da i dalje možeš slušati nešto što si nekad slušala s istim osjećajem u želucu, s istom knedlom u grlu.
Ne znam kako bih objasnila.
Savršenstvo, ali prazno? Svaka je knjiga bez duše, bez strasti. Svaki je događaj zanimljiv, ali isprazan. Puno vremena provodim sama. A ja sam prazna. Ja nikog ne volim. Meni nije ni do kog stalo. Nemam o kome razmišljati. O čemu. Samo o sebi. Nemam socijalni cilj, nemam kraj, a ni početak.
Opet sam počela pisati blog samo kako bih nešto pisala. Bilo što.
Prestala sam pisati. Imala sam period od dva tjedna tokom kojeg sam ispisala milijune stranica, ali zadnjih tjedan dana imam blokadu i ne mogu pisati. Ne mogu. Ne znam složiti rečenicu, ne znam sklopiti nekakav uvod ili bar fabulu.
Ili možda ne želim. Možda mi je dosta svega, možda sam zaista već sita, možda sam odustala.
Drukčije je od onih prethodnih razdoblja prividno nalik ovom. Tad sam znala da će mi se volja, ambicija i želja vratiti. Ovaj put ne znam.
Mogu se truditi, prisiliti se na pomak. A mogu i riskirati, prepuštajući se.
Muka mi je od svega. Prijatelja, roditelja, svih ljudi, alkohola, trave, dosta mi je čak i glazbe i knjiga.
Voljela bih, da mogu, samo ležati, u mraku, u potpunoj tišini, otvorenih očiju. Satima. Možda danima.
Voljela bih se izvaliti pred televizor i tako se uspavljivati svakih sat vremena.
Iako izlazim van za pola sata, želja mi je ostati tu i ljenčariti. Prazno zuriti u crno.
Voljela bih da me nitko ne poznaje. Voljela bih se obući u neuglednu, neprimjetnu odjeću i otići provoditi vrijeme u grad u kojem me nitko ne poznaje.
Obuti žute Starke, obući čiste traperice i običnu majicu. Biti nevidljiva.
Možda se sretno nasmiješiti. Slobodno.
Potpuno sam slobodna, ali se ne osjećam tako. Kao da me nešto priteže i drži na dnu, nalik sidru, a ja samo želim probiti na površinu i uživati u suncu.
Dosta mi je.
Hoću disati.
Kako?
They don't make lies
Like they used to
They don't make lies
Like they used to
You don't make lies
Like you used to
You don't make lies
Like you used to
In the old days
You took pride in your lies
You used to pay more attention
To details.
Not theses flimsy things
You hand me
Nowadays
They don't make lies
Like they used to
They don't make lies
Like they used to
You don't make lies
Like you used to
You don't make lies
Like you used to
They used to be stronger
They used to last longer
You used to pay more attention
To detail
Nowadays the lies that get made
Just fall apart
They don't make lies
Like they used to
They don't make lies
Like they used to
No you don't make lies
Like you used to
You don't make lies
Like you used to
I used to be able
To live off your lies
Post je objavljen 03.09.2006. u 21:14 sati.