" Jedini koji je dolazio u obzir mom srcu,nije dolazio putevima mojih želja...A ja sam srce i dušu zatvorila za sve.On je bio jedini način.Jedina opcija.Jedina vrijednost.Jedina nada.Jedina simpatija.Jedina tuga.jedina zaluđenost.Jedina predanost.Jedino uzbuđenje.Jedino treptanje srca.Jedina strast.Jedina požuda.Kog me Boga za druge pitaju?Što sad svi očekuju?Ranjena sam. I nisam se izlječila.Možda varam sebe.Možda bih mogla probati.Ne mogu.Uvijek se iznova vratim patnji,uvijek ponovno odem od tuge i probudim je iz sna.A boli me.Boli me jako...Fizički me boli kod srca...Boli me u grlu jer ne mogu progutati knedlu gorčine.Ne mogu reći srcu da prestane.Srce moje bolno...Kaže mi da kuca pameti,ali čini se da ga ona ne čuje..Pustit ću...Neka izgori..Kako ću mu dokazati...Kako ću mu reči da je S...daleko..Zar da ga ponovno učim kao da je ono moja beba...Nešto maleno i naivno...Kako da mu kažem da neće moći?Kako mu dokazati da je S...-evo srce odavno zatvoreno i da nema igranja...Kako da mu kažem da je sve moje bolno?..I kako da svom srcu rečem da mu je uzalud...Da je sve,ama baš sve protiv nas?
I moje srce kaže:"Tajana,znaš da ne mogu drukčije,teško mi je snaći se u nepoznatom.Ja sam mala beba koja tek počinje puzati,koja se želi igrati s njegovim srcem...Mogu li majčice,molim te?Mogu li samo malo otpuzati do njegovih vrata da mu kažem da sam tu i da sam duboko povrijeđena njegovim očima..."...Onda moja pamet kaže:"Ne srce maleno moje,nema igranja danas.On je zaključao vrata i napisao poruku da ga nema.Napisalo je njegovo srce-"MOŽDA SE VRATIM"..I opet se zaiskrila nada i nastupila volja...Želja da će biti moj...I bio je...Samo u predivnom snu...A ja sam potonula zajedno sa sidrom razočaranja,tuge,boli,nesreće,neuspjeha,suza-u duboko moru neostvarenih želja...Krivih nada...Uzaludnih sjećanja..Sjećanja varalica..U more pogrešaka.A moje srce me molilo:"Probaj još jednom majčice,možda može biti tvoj..Budi dobra prema svima-Bog će ti vratiti u obliku njega."A ja mu kažem:"Slušaj zlato,hajde da probamo još jednom.Godine su duge...Shvatit će on..Stignemo..Obećajem da budemo...Ma stignemo..Godine su duge.."
I tako probamo još jednom.Nada me zapljusnula kao val o stijenu...Zapljusnula kao val i RAZBILA se kao val o stijenu...Razbila se i ja sam ponovno imala samo svježu potvrdu da sam vječni gubitnik i patnik...
I kažem ja svom srcu,svom malenom djetetu:"Vidiš zlato,mama je bila u pravu...Postojala je bojazan da se ništa neće ostvariti... -i nije! "
A ono mi uz plač kaže:"Boli me,mamice,strahovito..Boli me jako.Boli kao nikada...Boli previše...Peče me,grebe...Trgam se."
I tako moje malo srce jeca i plače.A ja patim jer me boli njegova bol.A znala sam negdje duboko u sebi...Ali opet,sve je uzalud.Kad god ga vidim,probudi se moja mala beba-srce i kaže da me mora nešto podsjetiti...Ja ga pitam:"Što je,srećo?"Ono mi kaže:"Mamice,nije se on iselio iz mene,još ti gori u venama...Bio je tu,tu je i sada,a i ostat će...Ali mamice,nemoj biti tužna-ja ću biti uz tebe,pa makar se morao boriti s njim...spasit ću te..ostat ću ti vjeran..barem ja..."
I što da mu kažem onako krhkom i ranjenom,osim:"Hajde može..."-naivno kao i uvijek.I uzmem ja svoje srce pod ruku i odvedem-da malo prošetamo u sjećanju na nadu...Lijep je dan.Kažu-sunčano je i vruče..Ali ne brinem se..Neće nas opržiti..Nas dvoje,srce i ja,hodat ćemo po hladovini,hodat ćemo u sjeni tuđih ljubavi i tuđe sreće...
Zastat ćemo koji put ako sretnemo simpatičnog dečka...Sve će klupe biti zauzete,a mi ćemo tražiti svoju...Tražit ćemo mjesto na koje ćemo možda sjesti.Moramo se pobrinuti da klupa ne bude mokra od suza nesretne i teške ljubavi.Zašto bismo sjeli i na tuđu nesreću?Ponijet ćemo si torbu..Ipak će to biti duga šetnja.Možda se odlučimo okusiti malo sreće,možda se jednom i odlučimo prenajesti ljubavi...
"Ne brini,zlato,jer sve će biti u torbi za svaki slučaj..."Kažem mu to jer..
Ja ne brinem jer znam da ćemo moje srce i ja ostati vjerni jedno drugome...Da ćemo otići možda krivim putevima,ali tješit ćemo se zajedno...Borit ćemo se zajedno i ostati jedini prijatelji...Jedini koji su se zakleli na "zauvijek"...Zakleli da nema izdaje...
Ako padne kiša,to će vjerojatno biti suze davno umrlih srca-samo da nas podsjete da su i oni patili.Samo da nas pozdrave s raskošnog neba... I samo da nam operu bol uzrokovanu neshvaćanjem i zanemarivanjem naših snova.... "
BY: seka Tajana
Post je objavljen 03.09.2006. u 19:37 sati.