Pregled posta

Mala Odisejka iliti jedan jako dugi post...

(Žvaksa oprosti!)
Kad malo bolje razmislim, ma kakav Odisej, on je za mene obični amater.
On je u Odisejevu spilju (iako tada se valjda tako nije zvala) došao morskim (lakšim) putem. Ja sam tamo ušla i izašla metodom slobodnog (ne pada, ali malo je falilo) penjanja.
Metoda slobodnog penjanja vam je ono kad se nekamo penjete tj. prije toga spuštate četveronoške (a da pritom stojite sasvim okomito) grčevito se držeći za bilo što na što naiđete, čak i ako je sasvim očito da vas to nešto ne će zadržati pri padu.
No krenimo otpočetka.
Dakle, još jedan otok kojega sam imala priliku vidjeti i istražiti ovo ljeto je bio Mljet.
Kad jedna žemska ide nekamo u nabrijanom ronjačko ribolovačkom muškom društvu, prvo na što se mora pripremiti su (ribo)lovačke priče, koliku kirnju, zubatca, murinu, gofa ili što li već su imali na nišanu, a baš u tom trenutku su morali izroniti, pukla je strijela, naboli su se na ježa itd.
Ono što je dobro je što se ipak najedeš kojekakve ribe (iako je ona za razliku od tih odbjeglih trofeja uvijek prosječne veličine) i što te tretiraju kao princezu na koju stalno treba paziti.
E sad, svako normalno žensko bi uživalo u toj situaciji i koristilo je, ali kako ja nisam nimalo normalno žensko dovoljan je bio komentar tipa onoga pred spiljom (na moju konstataciju da je dolje nemoguće sići, barem ne živ i u jednom komadu):"Pa ti sačekaj tu, ako misliš da ne možeš!" da probudi u meni sav onaj inat (a toga ima na pretek) i da krenem tim nemogućim putem prema dolje, i da istoga trena sama sebi spomenem svu bližu i daljnju rodbinu (a ima ih) zbog vlastite tvrdoglavosti.
Da ilustriram kako to izgleda evo nekoliko slikica famozne Odisejeve spilje.




Pogled odozgo




Pogled odozdo




Unutar spilje




Put kojim smo sišli i popeli se (ovako izgleda kao da ima mali nagib, ali vjerujte mi potpuno je okomito)



Kad sam se konačno spustila dolje i pogledala prema gore na put kojim sam upravo sišla nisam mogla vjerovati sama sebi.
Iako sam cijelim putem gunđala bila sam nekako ponosna.
Vraćanje natrag je bilo sitnica naspram spuštanja, ako ništa i zbog činjenice da nisam morala gledati prema dolje.
Kao dokaz da ne pretjerujem u kuknjavi (i samohvali) prilažem sliku (maznutu s interneta) na kojoj se zorno vidi, kako se ljudi inače spuštaju unutra.







Jedino što mi je bilo žao kad sam se već dala navući kiklopu u ralje je što je puhalo tako jako jugo i stvaralo tako jako valove da nismo mogli i zaplivati u spilji, niti isplivati na morsku stranu što bi svakako bio poseban doživljaj. To je ipak bilo preopasno (kao da sam silazak dolje nije to bio, ali dobro). Šteta!
Na kraju sam bila ushićena vlastitim sposobnostima.
Za nagradu samoj sebi izrazila sam želju da bih se okupala u moru i tako sprala sa sebe znoj, zemlju i ostalo, pa smo se vozikali više od pola sata, tražeći prigodno mjesto na kojem se ja jel'te mogu spustiti u more i po mogućnosti poslije toga i izaći iz istog (princeza ostaje princeza čak i nakon što se spusti i izađe iz Odisejeve spilje!).
Dok smo takvo mjesto pronašli počela je padati i kiša, što mene nije spriječilo da obavim svoju misiju (a mislim i da bih, nakon svih peripetija, u protivnom završila u moru metodom noga u guzicu).
Samo sam se nadala da ne ću završiti kao onaj Čeh kojeg je na luftiću opalio grom.
Mene očito nije, valjda zbog nedostatka luftića.
U blizini same spilje mogu se vidjeti i ovakvi prizori...




Mala kuća od soli na obali



Ono što me je posebno zanimalo na ovom otoku su mungosi.



Vjerojatno ste svi čuli priču o tome kako su uvezeni na otok kako bi iskorijenili zmije otrovnice kojih je bilo toliko da se gotovo nije moglo živjeti od njih.
Zato je danas, barem što se toga tiče, Mljet prilično sigurno mjesto, ali mungose nije lako vidjeti.
Ne prilaze baš ljudima i vrlo su brzi.
Ja sam ih vidjela čak dva puta.
Jednu tinejdžersku bandu koja je očito žurila nekamo u štetu i jednu odraslu životinjicu.
Iako (kao i dupine) nisam stigla slikati, ali jednako sam bila ushićena.

Mljet je zbilja divlji otok, prilično robusan i svakako izaziva divljenje i poštovanje.
Naselja su vrlo mala, prilično udaljena jedna od drugih i imaju jednu specifičnost koju sam zamijetila, da nijedno nema ništa ni nalik na trgić ili neko proširenje koje bi se moglo nazvati trgom, za razliku od svih ostalih jadranskih mjesta.
Sva su nekako utisnuta oko jedne glavne ulice.
Meni se ipak nekako najviše svidjela Prožurska luka, koja je stisnuta u pitomoj uvali, ali je zadržala onaj starinski dalmatinski šarm. Kako to izgleda s ceste iz ptičje perspektive pogledajte...




Pogled na Prožursku luku


U kojoj možete vidjeti ovakve prizore....











Ili ovakve...



Ovaj kaktus viši je od mene cca 3 puta, a ja sam visine 170 cm, pa računajte



Svako mjesto na Mljetu ima svoj posebni šarm.
Ipak, ona najzanimljivija prava stara dalmatinska mjesta sa prekrasnim kamenim kućama su uglavnom daleko od obale usađena u brda.
Mljet bih preporučila prije svega pustolovima i onima koji vole istraživati, a nije im previše bitan noćni i društveni život.
Kad je hrana u pitanju, ako želite domaće dalmatinske specijalitete jedini restoran na cijelom otoku koji preporučam je konoba Triton u Babinom Polju (najveće naselje u kojem ćete naći i poštu ukoliko vam treba).
Ono što posebno preporučam iz ove konobe je gof (orhan) na žaru kojeg uvijek imaju svježeg, a pripremaju ga vrhunski.
Također bih preporučila domaće bijelo vino koje sami rade.
Konoba je obiteljski biznis, a napravljena je u 300-tinjak godina staroj dalmatinskoj kući.
Kako to otprilike izgleda, barem djelić možete vidjeti ovdje...








Mlječanska muška narodna nošnja




Mlječanska ženska narodna nošnja



Kad je morska hrana u pitanju svi ostali restorani na otoku su upitni.
Bez pardona će vam pod jastoga podvaliti hlapa, pod jadransku svježu lignju, dat će vam patagonijsku smrznutu, riba za koju će reći da je ulovljena puškom i ispečena na žaru zapravo je iz uzgajališta i ispečena na ploči u kuhinji itd.
To je ono što mi se najmanje svidjelo na Mljetu.
Još uvijek većinom imaju onaj pristup (koji je u ostatku Dalmacije davno napušten jer više nije prolazio) uvali i prodaj turistu što god možeš i dok možeš jer on ništa ne zna.
No, ipak se nađe poštenih ljudi koji nude solidan smještaj po normalnoj cijeni i koji kao u spomenutoj konobi ipak drže do kvalitete, što pokazuje i činjenica da ljudi iz svih mjesta okolo na večere dolaze tamo (u 8. mjesecu za večeru je potrebno rezervirati stol) iako se nalazi na sredini otoka u mjestu koje nije uz obalu.

Kao idealno mjesto za kupanje za one koji idu s djecom na Mljet preporučila bih uvalu Limuni koja je zapravo pješčana plaža oko prilično velike skoro zatvorene lagune koja je definitivno raj za djecu, no za moj ukus ipak malo prebarasto.
Najbolje mjesto za boravak po meni je Saplunara (u kojoj smo i mi bili smješteni) koja s jedne strane ima također uvalu s pješčanom plažom, a s druge strane mjesta je kamena obala Pod Škoji, dakle za svakoga ponešto.
Obje uvale nalaze se na južnoj strani otoka.
Za one koji vole hotelski smještaj, na otoku postoji i jedan hotel – hotel Odisej koji se nalazi na sjevernoj strani u Pomeni, na području nacionalnog parka.
Ako idete na otok bez auta (što baš i nije preporučljivo) tamo možete iznajmiti jedan od maštovito ukrašenih Mini Brumova.
Radi se uglavnom o peglicama u raznim bojama i dezenima.
Najzamljivija koju sam vidjela bila je ova...




Za one koji ne vole mačke postoji i miš



Ako idete tamo također se pripremite na svu silu letećih napasnika - obada, muha, osa, komaraca i to nekakvih čudnih i izmutiranih koji čini se vole autan. Komarci lete i danju, a muhe i noću tako da nema mira.
Najgori su ipak, nekakvi sitni obadi koji tako bodu da boli.
Srećom njih nema stalno nego ovisno o vremenu.

I na kraju, nacionalni park je nešto što svakako treba vidjeti.
Ulaznica košta 90 kn po osobi, a vrijedi za jednu vožnju brodom do otočića Sv. Marije i natrag i za ulazak u NP za cijelo vrijeme boravka na Mljetu, dakle koliko god puta želite.
Ono najzanimljivije je svakako spomenuti otočić, koji se nalazi na jezeru, a na kojem je smješten samostan i crkva Sv. Marije.




Pogleda na otočić i samostan izdaleka




...i iz malo bližeg (ova pozerica na stepenicama sam ja)




Detalj iz unutrašnjosti crkve




Detalj s jedne od kapelica na otočiću, koji se meni posebno svidio, radi se o posudici za posvećenu vodu na ulazu u kapelu



Bilo je to sve u svemu vrlo sadržajnih tjedan dana.
I tako eto, gotov i moj godišnji – šmrc!
Na povratku su nas još dočekale školjke u Malom Stonu i grupa razularenih Rusa (bijah u šoku na količinu nekulture) i poplava u Makarskoj koja nas je skoro otplavila sa ceste.
I na kraju oblačni, hladni i kišoviti Zagreb.
I posao – jaoooooooooj!

Izdvojeno iz mljetske priče iliti priča za vjerovali ili ne...

Jeste li znali da se od češnjaka mogu dobiti opekline?
Niste?
Nisam ni ja.
Ali sad znam.
Mogu.
Kako?
Ležerno!
Jedne večeri bila je na programu riblja večera od svježe ulovljene ribe (mlađih i manjih rođaka, već spomenutih odbjeglih kapitalaca), sve od juhe pa nadalje.
Jedina zadaća koju sam ja dobila, osim naknadnog izjedanja iste, bilo je očistiti u usitniti dovoljnu količinu češnjaka.
A češnjak domaći i ljut, pa još pozamašne količine.
Uglavnom, čistila ja i čistila, sjeckala i sjeckala, pa za juhu, pa za ribu, pa za ulje...
U jednom trenutku osjetim da me peče prst (kažiprst lijeve ruke koji je najviše bio u dodiru sa češnjakom).
Kad je sve bilo gotovo, prst mi je postao crven.
Sutradana je koža otvrdnula kao da imam sloj super ljepila na njemu recimo (znam tko će znati kakav je to osjećaj!).
Kad sam došla u Zagreb, drugi dan počeo se stvarati plik.
Pravi pravcati plik.
Za skeptike evo dokaza.



Jučer se plik ogulio i sad, na tom mjestu imam mladu ružičastu kožicu.
Baš sam princeza – u mp3!